Sve će već nekako biti. Kako mora. Pa uvijek bude. Samo je čovjeka teško natjerati da stane.
piše: Viktorija Banić
S neba se spustila gusta, uporna vrućina kakva zna biti samo u rano srpanjsko poslijepodne. Pritisnula tjeme i sjela na ramena. Pogled uprt u razjareno sunce potvrđuje da je od svoje jarosti još jednom prestalo biti žuto. Sjalo je okruglo i gotovo bijelo. Bijelo kao raširene blještave starinske plahte u svom vječnom opiranju buri, krute i mirisne nakon još jednog pranja.
I baš u jednom takvom danu stajala sam na prometnom križanju ruku punih kupljenih namirnica iz obližnje trgovine. Nestrpljivo sam, u sebi, požurivala semafor i maštala o milosti prve hladovine. Na suprotnoj strani pješačkog prijelaza pozornost mi je privukla nervozna kretnja – stariji čovjek u invalidskim kolicima.
Prišao je nespretno i preblizu rubu nogostupa. Prije nego što sam mogla i shvatiti što se događa, izgubio je ravnotežu. Kovitlac tamnih obrisa ruku, nogu, sjedala i kotača zavrtio se bez ikakve kontrole. Manji predmeti, dijelovi te iste tamne „instalacije“ poletjeli su naokolo. A onda se sve na hrpi prevrnuto, naglavce bačeno, našlo na kolniku, tik uz jureće automobile. Pohitala sam na drugu stranu, zajedno s nekoliko prolaznika i vozača. Vrijeme se u trenu sljepilo s vrućinom i stalo. Asfalt se zašarenio od odbačenih osobnih stvari pomagača, automobila s upaljenim motorima i „žmigavcima“, zaustavljenih na pola križanja, pa tek zijevaju otvorenim vratima pored, sada, praznih vozačkih sjedala.
Ljudi su prišli. Podignuli su nesretnog čovjeka, invalidska kolica. Stvorile su se maramice, boce vode. Pokupljena je i odbačena šilterica koja je vidjela i bolja vremena i vraćena na glavu svog vlasnika. I da, pronađen i mobitel, i to onaj stari, kojem ne puca staklo ekrana pri padu, već se samo razleti na tri dijela – tijelo uređaja, baterija, poklopac, u trenu je sve kao prije.
A njihov vlasnik? Raširenih očiju je gledao u lica oko sebe ne shvaćajući što mu se upravo dogodilo i tko su svi ti ljudi koji mu postavljaju brdo pitanja – kako je, boli li ga što, kuda je krenuo, kako mu mogu pomoći?
I kako to već bude kod ponosnih ljudi s tjelesnim poteškoćama, nakon prve zbunjenosti pomalo odrješito, kruto, uvjeravao je, više sebe, nego nas da je dobro, da mu ništa ne treba. Ipak na pitanje gdje živi i kuda je krenuo u prvi mah nije znao odgovoriti.
Već u sljedećem trenutku gledala sam u leđa škripavim kolicima i njihovu opet posjednutom vlasniku, koja je u nekom dogovorenom pravcu gurao jedan od prolaznika, onaj koji je bio najuporniji u inzistiranju da dozna kuda je čovjek krenuo.
Sunce im je upiralo u leđa, kao da i ono želi pogurati noge i kotače, a na tren zaustavljeno križanje se pretvorilo u zbrku kretanja, uključivanja u promet zaustavljenih vozila, vraćanju misli na vlastita odredišta, ponekom odmahivanju glavom i prepričavanju događaja naknadno pristiglim prolaznicima…
I mada smo tek pregurali posljednju predizbornu kampanju i sastavljanje nesastavljive Vlade i Sabora, nova je evo pred nama. Mada riječ „koalicija“ kod nas svaki dan dobije novo značenje, a izraz „sukob interesa“ postaje češći od „dobro jutro!“. Beatifikacija zaslužnih postaje trn u oku zavidnim, a tjeralice protiv branitelja oživljavaju više puta od broja života prosječne mačke.
„Minhenski“ proces zauzeo je sve naslovnice i svi sve oduvijek znaju, a rasprave o lustraciji buče sa svake klupe u parku na kojoj sjedi više od jedne osobe. I iako je broj noćenja, davno prešao milijunski iznos, uvjeravaju nas, kao i uvijek krajem sezone, da to i „nije nešto“.
Središte naše pozornosti postaje čudnovato okupljanje oko spomenika antifašizmu, a od cijele proslave Dana domovinske zahvalnosti trag ostavlja tek ispad grupice i žurno pristigla prosvjedna nota. I kiša i bura i prometne gužve i zastoji i suše i pljuskovi…
Ipak, baš ništa od svega toga ne ostavlja trag kao ljudi okupljeni oko invalidskih kolica. Kao ljudi koji staju u trenu i daju prioritet nečemu posve drugom. Potpuno nepoznatom čovjeku. Ljudi koji duboko u sebi još uvijek imaju isti sustav vrijednosti. Isti poredak.
Ta, što je sve gore nabrojeno u usporedbi s jednim čovjekom na kolniku?
Sve će već nekako biti. Kako mora. Pa uvijek bude. Samo je čovjeka teško natjerati da stane. A ipak je stao. Ipak hoće.
Zato, s olakšanjem kažem, ma sigurna sam – ima još uvijek nade za ovaj naš narod! Ima, ma da je k´o vrh igle! Ma što vam rekli!