(U)HLJEB NAŠ SVAGDAŠNJI

piše: Igor Matijašić
Ovih dana mi je zahtjev za prijateljstvom na društvenoj mreži poslala osoba koja među svojim osobnim podacima jasno izriče svoje političko opredjeljenje.

S obzirom da sam poznat kao onaj koji mahom prihvaća zahtjeve za prijateljstvom (čak i one koje možda ne poznajem dovoljno dobro), prijateljstvo sam istog trena prihvatio. To je pak nagnalo jednu osobu koju sam smatrao prijateljem i izvan društvenih mreža (a sad zapravo više nisam sasvim siguran u to) da odmah napiše svoj besmisleni komentar: “Uhljebi jedan drugoga uhljebljuju”. Naravno, sasvim vam je jasno, komentator je pripadnik oprečne političke stranke s kojom moj novopridošli prijatelj nema previše zajedničkih točaka.

Iako sam se već umorio od silnog objašnjavanja svima koji me bez potrebe guraju u političke vode da nisam (niti želim biti) član niti jedne stranke (a pojedince uopće ne procjenjujem po političkom opredjeljenju, već isljučivo po ljudskim komponentama), ipak, moram priznati, komentar me poprilično zasmetao. Čak i povrijedio! Ali i natjerao na promišljanje…

I da se odmah krivo ne shvatimo – ne želim se u sljedećim redovima jadati poput uvrijeđene frajle, već jasno osvijestiti činjenicu da vjerojatno postoji još osoba koje razmišljaju na sličan način kao i zluradi komentator. To su isti oni koji će učitelje i sve ostale koji rade u školama gledati isključivo kroz prizmu ljetnog godišnjeg odmora. Mada se iskreno nadam da su oni koji promišljaju na taj način u zanemarivom postotku.

Jesu li doista i prosvjetni radnici uhljebi? I što zapravo “uhljeb” u pravom značenju riječi jest?

U Anićevu rječniku jasno stoji da uhljebiti nekoga znači dati mu radno mjesto bez obzira što će raditi. Uhljebi su osobe koje nemaju stručne i profesionalne kvalifikacije, a na radno ih se mjesto postavlja zbog rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačke pripadnosti. Uhljebljivanje se može vršiti postavljanjem na postojeća ili izmišljanjem novih radnih mjesta.

Mogu li se navedene rečenice na bilo koji poistovjetiti s osobama koje rade u obrazovanju? Osobama koje imaju najplemenitije zvanje koje će nerijetki od njih istaknuti kao svoj životni poziv? Osobama koje, uz roditelje, odlučuju o sudbini djece i usmjeravanju mlade ljude na pravi put? U konačnici – osobama koje određuju kako će zapravo izgledati budućnost naše zemlje…

Mnogi će se složiti da je razdoblje školovanja presudno za svakog pojedinca i da upravo o boravku u školi ovisi na koji će način netko u budućnosti zarađivati za svoj kruh. Ne želim sada ulaziti u polemiku pruža li se svima dovoljno mogućnosti da iskažu svoje potencijale i zaista zarade svoj kruh u našoj domovini ili pak sreću moraju potražiti izvan granica Lijepe naše u potrazi za svojim kruhom (sa sedam kora). To je tek Pandorina kutija koja otvara čitav niz dodatnih pitanja i rečenica za i/li protiv.

Zbog toga ću jednostavnije parafrazirati duhovitog čitatelja jednih dnevnih novina koji je svojedobno rekao (u raspravi o jednom pravopisnom načelu) da uopće nije bitno piše li se kruh, hljeb ili hleb. Bitno je hoće li sutra imati za kruv!

A upravo kruh naš svagdašnji i jest nasušna potreba svih nas. Bez obzira zazivamo li ga u molitvama ili ne…

Zbog svega navedenog hljeb se stoga nikako ne bi trebao povezivati (posebno kad je riječ o predanom radu prosvjetnih djelatnika) s velikim početnim U. Koje je ionako samo za sebe predmet novih rasprava. Ako se pak spomenuti samoglasnik kombinira s pozdravom oko kojeg se već dugi niz godina lome koplja, postaje još opasnije…