piše: Nataša Pecić-Janković
Nakon dugo vremena danas sam odlučila provesti ostatak dana sama na plaži. Iako puše bura i more je nemirno, ipak želim malo odmora i opuštanja. Nedostaju mi ti moji trenutci, ali ne žalim što ih nemam više.
Posljednjih dana posla je previše i ne uspijevam riješiti sve što sam zacrtala u glavi. Onda ostanem duže raditi.
Tako je bilo i danas. Razlika je u tome što sam se danas poslije posla odmah obukla, skuhala kavu, nalila je u termosicu i krenula već poznatim putem do plaže.
Nije baš blizu i treba vremena, ali trud i vrijeme se isplate. Ne volim puno ljudi oko sebe pa nastojim naći što privatniji i mirniji kutak uz kamenitu obalu.
Prekrasan pogled puca na dio Cresa i Rijeku. No, mene više zanimaju obližnji napušteni hoteli. Naime, većina hotela je devastirana i uništena. Vidi se da su nekada bili sjajna okupljališta uglavnom domaćih gostiju. Ulazim na glavna vrata, kojih dakako nema. Stižem u hol koji vodi do bifea. Pretpostavljam, jer vide se separei. Posvuda staklo, keramika i gips od ploča koje su popadale sa stropa. Izlazim na nekadašnju terasu koju sada zaklanja raslinje kroz koje dopire samo ponegdje malo sunca. S lijeve strane vide se dva, nekada luksuzna bazena, koja su sada oslikana grafitima lokalnih “umjetnika”.
Vraćam se na desnu stranu odakle stube vode kat niže. Spuštam se laganim korakom niz obrasle stepenice. Ugledam pokidanu reklamu iz koje se može iščitati da je tu nekada bila kuglana. Velika je, prostrana, sa šest – sedam traka. Mračno je jer su biljke preuzele kontrolu na ovome mjestu. Prolazi me jeza i vraćam se stubama natrag.
Pogled mi zastaje na bogato ukrašenom zidu i stubama od bračkog kamena koje vode na katove gdje su sobe i apartmani, odnosno gdje su nekada bili. Sobe su većinom s prekrasnim pogledom na dio zaljeva kojega nazivamo Kvarner. Devastirane, uništene. Podnice i madraci izbacani su kroz prozore od kojih su ostali još samo okviri. Stakla je posvuda, rijetko da se može naći čitavo koje ogledalo. Taj fenomen ostanka čitavih ogledala pripisujem onoj kletvi od sedam godina nesreće, pa je vrlo vjerojatno da zbog toga nisu polupana.
Izlazim iz zapuštenog hotela u sumrak. Mogla bih ga danima opisivati da bih dočarala taj nekadašnji luksuz. Da čitateljima bude jasnije, to nije jedini takav objekt ovdje. Ima ih puno i čekaju da im netko vrati njihovu ljepotu i šarm. Lokacija je sama po sebi savršena. Sunce, more,prelijepa priroda…A tome svi težimo.