tekst: Tonči Ćepernić
Ni kraljevski, ni predsjednički, ni banski. Običan, moli dvor isprid store kamene dalmatinske kuće. U njemu se obično uzdiže limun misečar ča više puti rodi, a nad njim odrina od bilog grozja. To je misto sastajanja i druženja pogotovo za lipih i toplih vrimana.
Nima tu visoke politike ni podmetanja klipova. A je, jema malo i zlobe.“Eno je jučer rodila Ivotova žena posli deset godin braka, ma je moli pjuniti Jerko“, komentirala bi teta Anica posli prvog srka popodnevne ljetne kafe.
Ae, rekli bi mi svi u glas. Pjunuti Jerko ko da ga je on pravi, bože mi prosti. I to bi bilo sve od nos.
Nismo se razumili u politiku, pogotovo, natalitetnu. Kužina i komora su mista di bi se svađalo, karalo, tugovalo. Ma, dvor je u Dalmaciji, a pogotovo kod mene, misto di bi se smijalo, pivalo i pilo. Otvoren je za sve narode i boje. Nima diskriminacije, premda bi moj stori nojviše voli Slovenjkinje i Holanđanke, još ne znam zoč.
Misto pisme, jubavi, vina i druženja. To je dvor. Dalmatinski.
Bija je i osta isti, zornjih pedeset godišt. Tri katride, jedan kameni stol, komin, tančik i gradele. I judi. Ivica, Jana, Joto, Frano, Fanita, Dragana, Braco, Bepo, Joško, Marijana, Marija, Djiks i drugi. Judi su moj dvor. Smijemo se i pivamo, a tu i tamo upolimo komin.
Banskom i predsjedničkom dvoru predlažem, da se ugledaju na naš moli dvor, dalmatinski…
Neka upole oganj, ispeču ribu i zapivaju…
Ako kod njih nima judi neka zovu nos. Jo ću dovest Ivicu, Mariju, Jinksa, Jotota, Bracota, Bepota… Ae.