Ivica Smolec
Ne žurim.
Nitko me ne čeka
i ovaj prazni noćni tramvaj
propuštam spokojno.
Sitna kiša, gusta,
pretvara semafor u ružu.
Na sjajnom asfaltu
iskre se pàle kapi.
Obilazim svetište mladosti svoje.
Hladan je Meštrovićev Zdenac,
usnule su glave oko njega.
Jedino ona usamljena,
s mojim potpisom,
izblijedjelim,
desetljećima starim,
budna je.
Zamišljeno gleda smeđi list
što u crnoj vodi pleše,
bez volje, u ritmu kiše,
iznad novčića sreće nečije.
Spavaj, Zagrebe moj!
Ja tiho hodam, da te ne probudim.
Jer te volim.
4. veljače 2009.