Iz naše arhive/ objavljeno 15.08.2016.
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Samo što nisam krenula na godišnji odmor. Još malo, pa …autoput duž Njemačke, Austrija, Slovenija …a onda konačno, piše: Zagreeeeb! Doma!
O, da, mi smo oni što smo doma tamo i ovamo i još i onamo, pri dolasku i pri povratku. Uzajamna veza, trajna simbioza, povijest velike ljubavi iseljenika i domovine, trajnih sporazuma, a bome ponekad i nesporazuma.
Da nešto trebam, kao iseljenik u domovini, ne znam kome bih se obratila, iako, ima se tih adresa: Državni ured, Matica iseljenika, ministarstvo ovo i ono… no, teško da oni imaju odgovore na pitanja koja nas vani muče.
Kad domovina štogod treba od iseljenika, nisam sigurna da točno zna kome se obratiti, iako, ima se tih adresa: veleposlanstvo, konzulati, misije, udruženja, no nisam sigurna kako će dobiti odgovor ili baš odgovor na sva pitanja koja bi imali postaviti. Kako u stvari rijetko imamo priliku za taj razgovor domovine i iseljeništva, za obostrana pitanja, za ljudski razgovor dvoje koji su cjelina.
A njih, pitanja, sve je više, kako se jedna generacija iseljenika primakla umirovljenju i sve više kako nova generacija hrvatskih iseljenika zapljuskuje njemačke gradove. Za ona obična ljudska, i naš kontakt je otvoren.
Upoznali smo tako dosta novopridošlih u njemački glavni grad, utješili popriličan broj roditelja zabrinutih za djecu koja se otputiše u bijeli svijet, i dosta njihove djece, mladih, u potrazi za boljim svijetom, novim životom. Otvorili smo uho za obična, ljudska pitanja. Dva su nedavno razbudila našu malu redakciju.
Prvo je stiglo elektronskom poštom. Pismo majke. Sin je nepunu godinu u Berlinu. Njemu je s kraja toga tjedna rođendan. Pa, eto, mama iz Zagreba pita kako bi mogla od nekog u Berlinu naručiti dostavu rođendanske torte za sinov rođendan. Željela bi ga obradovati, pokazati da misli na njega. Eto zadatka za nas. Jest, reći ćete, kao da je to neko važno pitanje?! A, jest, nije da nije. Vi koji ovo čitate, a živite vani, dobro znate što je to nostalgija i kako nedostaje dom, roditelji, obitelj. A i vi koji imate nekoga dragoga vani, dobro znate što je to čežnja. Sve što to dvoje ublažiti može, važno je. Pa i rođendanska torta. S jednog telefona na drugi pa u krug i po više puta jer svi koji to rade, upravo su zauzeti brojnim svadbama. Sve u svemu, jedva pronađosmo željeno. Na koncu, jedan sin je u Berlinu dobio rođendansku tortu a čežnja jedne mame u Zagrebu, dobila je krila. Mi smo dobili zahvanost koja grije srce.
Drugo zanimljivo pitanje iz domovine, sustiglo nas je nedavno u popodnevnim satima. Zazvonio telefon. Broj nepoznat. Na liniji gospođa iz Zagreba. Ispričava se, pa uzbuđenim glasom pita poznajemo li jednu obitelj u Berlinu… pa navede jedno prezime. Sad, dobro, prezime mi nije nepoznato, asocira me točno na jednu obitelj ali tko zna koliko obitelji i osoba slična ili istog prezimena, živi u Berlinu. Stoga, nastojim saznati detalje ne bih li pobliže spoznala o kome se radi. I, naravno, pitam za razloge poziva, potrage.
–Čujte draga gospođo, veli nepoznata sugovornica, živim u Zagrebu u …pa navede dio grada. Iz stana iznad kapa voda …
Eto ti sad, kakve to veze ima s nama iseljenicima, pomislim, pa umalo da gospođu prekinem već na početku. Dobro da nisam. Naime, gospođa veli kako je taj stan iznad, prazan, jer vlasnik živi u Njemačkoj, točnije u Berlinu. Negdje je pukla cijev ili tko zna što. Uglavnom, u stan ispod prokapala voda pa gospođa pita poznajemo li vlasnika ….tog i tog imena i prezimena….koji eto, godinama živi u Berlinu. Ne da je pitanje važno, već i hitno. I još kako! Obećah učiniti što mogu. Velim, prezime mi je poznato ali nisam sigurna a pogotovo nemam kontakt.
Ma, kako pronaći tako brzo nekoga tko živi u Berlinu i ima stan u Zagrebu iz kojega kapa voda u drugi stan ispod? Pa se stavljam u položaj vlasnika stana ispod, a bome i u položaj vlasnika stana iz kojega kapa voda jer u toj koži možemo lako biti i mi. I ne pitam gospođu kako to da vlasnika stana iznad poznaje tako malo, tek površno? Što da pitam, ni sama ne poznajem dovoljno sustanare iz iste zgrade. Žurim pronaći način kako pomoći objema stranama.
Zovem, a koga drugoga nego, Elizabetu Kopić, dopredsjednicu Zavičajnog kluba “Brođani” i dragu mi prijateljicu i stanovnicu Berlina više od 40 godina. Ako tko poznaje dobro naše ljude ( a bome i oni nju) u Berlinu, to je teta Liza. I stvarno. Uz ime i prezime i imena djece koje sam doznala od gospođe iz Zagreba, teta Liza je odmah bila sigurna o kome je riječ. I ne samo to, već je imala i broj telefona, istina star više godina ali svakako vrijedno za pokušati.
I mi pokušavamo. I uspijevamo. Javlja se muški glas koji odaje smirenost. -Da,da, imaju stan u Zagrebu. Upravo taj o kojemu je riječ. I, da, pozvat će prijatelje koji imaju ključ, da malo obiđu stan a i pozvat će gospođu iz Zagreba, iz stana ispod. Sve riješeno!
Sutradan, zvoni telefon. Na liniji gospodin koji živi u Berlinu i ima stan u Zagrebu. Prijatelji obišli stan, sve u redu. Negdje istina kapa voda ali ne u stanu. Čudi nam se na brzoj reakciji, trudu. Zahvaljuje na brizi. Nazvao je i gospođu u Zagreb. Riješit će problem zajedno.
-Krasna žena!-veli nam sugovornik, nakon ispripovijedanog.
Nakon nekog vremena, opet telefon.
Sad, na liniji je gospođa iz Zagreba. Zahvaljuje. Veli, nazvao ju je vlasnik stana iz Berlina. Krasan čovjek!
Eto, za komunikaciju bilo koje (ljudske) vrste između domovine i iseljeništva, nikada nije kasno!
Krasni ljudi, s obje strane.