piše: Stjepan Poljaković
U teoriji kršćani vjeruju u djelovanje Duha Svetoga, u praksi se iznenade i obraduju plodovima njegovoga djelovanja.
Ima tome mjesec dana kako sam slušao propovijed o izboru bračnoga druga. Nisam bio siguran ima li to neku skrivenu poruku. Što svećenik zna da mi ostali ne znamo? I odlučim sačekati.
I eto, doznao sam! Zaručiše se dvoje mladih. Daleko od očiju rađalo se nešto što je počelo nositi rod.
Providnost je htjela da su zaručnici bili prisutni na spomenutoj propovijedi. Uvjeravaju me s više strana da nitko od nazočnih nije znao što će se dogoditi. Dakle, ostaje mi vjerovati da je šapat Duha dopro do uha onoga tko je bio spreman čuti.
Ima onaj stari bećarac: „Kad se dvoje vole od malena, to je ljubav nezaboravljena.“ Junaci ove priče znaju se od pelena. Kada je i kako poznanstvo prešlo u prijateljstvo, prijateljstvo u ljubav, a ljubav u fazu zaruka ne zna se, ali nije ni bitno.
Iz perspektive promatrača i prijatelja lijepo je radovati se i svjedočiti da ideja o ljubavi još uvijek živi i ima onaj svoj kršćanski neiskvaren oblik.
Poznajem majke oboje zaručnika kao osobe koje ozbiljno shvaćaju pojam i potrebu za molitvom. Njih dvoje su od malena odgojeni i naučeni da se u svemu savjetuju s nebeskim Učiteljem.
Zaruke, kao fazu prema braku, promijenio je standard i stil življenja. „Isprobavanje“ svega što se probati može postalo je važnije od molitve, kalkulator i bacanje graha kojekakvih zvjezdoznanaca važnije od vjere i prepuštanja djelovanju Duha Svetoga.
Nešto vrlo sveto i važno pretvorilo se u puku formu i odbrojavanje do svadbenoga derneka.
Vrijeme zaruka može biti dobar temelj svakoga braka ako se svemu ozbiljno pristupa. Božja je volja da od njega tražimo i mudrost i vodstvo u izboru bračnoga druga, a posebno vrijeme dubljega promišljanja i molitve upravo je vrijeme zaruka.
Bog ljubav između sebe, svoga naroda i svoje crkve uspoređuje s ljubavlju dvoje zaručnika, onih koji se spremaju provesti život zajedno. Najsvetiji odnos, za čiju je sreću i vječno trajanje žrtvovao svoga Sina jedinorođenca, uspoređuje s ljubavlju zaručnika.
Naš Bog je Bog ljubavi i milosrđa, ali isto tako i reda i zakona. Kod njega se ništa ne događa stihijski. Nekada je sve neshvatljivo, ali s vremenom dođe sve na svoje i svatko dobije svoje. Mozaik složen Božjom rukom sastoji se od milijun kockica, ali svaka je jednako važna.
Ponekada, stojeći jedna kraj druge, ne prepoznaju se i ne čine se bitnim, ali jesu.
Nema veće sreće i ohrabrenja nego vidjeti da molitva vjernih rađa i donosi plod.