Ne dvojeći ni jednog trenutka, skočio je odjeven s komandnog mosta kako bi spasio radnika koji je pao u more puno morskih pasa…
Sjetimo se talmudskog citata ugraviranog na prstenu kojeg su Židovi poklonili Schindleru: „Onaj tko spašava život jednog čovjeka, spašava cijeli svijet”.
piše: Snježana Akrap-Sušac
Škripanje dvorišnih vrata najavilo je dolazak kapetana Ognjenovića. Visok i naočit, unatoč poznim godinama, sa smiješkom me pozdravlja. Jutro je, ugodno, bez sparine. Pijemo kavu i osjećam kako oboje pokušavamo proniknuti u sugovornika.
Malo je vremena trebalo proći da razgovor izgubi prvotni oprez i dobije ležernu notu. Kapetan je bio spreman podijeliti neka životna zbivanja.
U životu svakog čovjeka postoje ljudi i događaji, koji nas obilježe za cijeli život. Tako je i na mog sugovornika snažno djelovalo prvo putovanje, kada je imao samo petnaest godina. Brod „Kosmaj“ i put do Argentine neće nikada zaboraviti.
Hrvatski pisac Viktor Car Emin u noveli „Mali od foguna“ opisuje život dječaka koji je, poput našega kapetana, morao zbog siromaštva ići raditi na brodu. Vjerujem da i mom sugovorniku nije bilo lako, iako o svojim patnjama nije govorio, osim jednom rečenicom koja mi se osobito urezala u sjećanje : „ Po dolasku u Argentinu prvi put sam jeo bijeli kruh.“ Bila je to 1949. godina!
Srećom, nastavak njegove priče posve je drukčiji od junaka Eminove novele kojega, da parafraziram, mladost nije pitala što će mu reći starost. Naš je kapetan postao i ostao ugledni član zajednice.
Mihail Ognjenović, kapetan duge plovidbe, ove godine obilježava 65 godina od svog prvog uzbudljivog putovanja brodom „Kosmaj“ na relaciji Dubrovnik- Argentina. Bilo je to davne 1949. g. U to doba išlo se na praksu godinu dana, nakon završene prve godine nautike. Tako je naš Rišnjanin s 15 g. zaplovio preko oceana iz mjesta koje je dalo puno kapetana, upravitelja stroja i ostalih profila pomorstvu , kako ponosno ističe.
Svoju prvu plovidbu započeo je na parobrodu . Prevozili su 8000 tona drveta. Među 42 člana posade bila su tri Bokelja. Brod je pripadao riječkoj Jugoliniji, kojoj ostaje vjeran do mirovine.
Mladi Mihail s nestrpljenjem je iščekivao dolazak u Buenos Aires, u prijevodu Dobar Zrak, jer je to bilo njegovo prvo putovanje u inozemstvo. Tamo su ih izuzetno toplo dočekali iseljenici iz Crne Gore, Dalmacije i Hercegovine.
Kako su iskrcaj i ukrcaj tereta trajali mjesec i pol dana, zapovjednik broda pružio je mogućnost Mihailu da upozna Argentinu davši mu slobodne sve dane. I doista, proputovao je cijelu tu lijepu zemlju. Osobito se družio s djecom iseljenika.
Rišnjanin Gavro Ilić imao je u Buenos Airesu brata Mitra u čijoj je obitelji Mihail dobar dio vremena bio gost. Kako je Mitar bio vlasnik jednog restorana, pozvao je kompletnu posadu na večeru na kojoj je bilo osamdesetak uzvanika. Kapetan bi volio da njegovi potomci znaju da je te večeri upoznao Milana, tj. Emilija Ognjenovića ( doseljenici su, na zahtjev argentinskih vlasti morali mijenjati imena), zaređenog 17. prosinca 1949. g. Emilio, „ naše gore list“ – rođen na Cetinju, a majka mu je bila Hrvatica iz Dalmacije, je, možemo biti ponosni, sudjelovao u ceremoniji zaređivanja u biskupski red današnjeg pape Franje.
Mladi Mihail je bio jedan od prvih posjetitelja iz Crne Gore, a prvi Rišnjanin među iseljenicima. Pričao im je o Risnu, o Gabeli ( ulica duga 3 km, seže do Smokovca, gradnja započeta krajem 17. st. ).
Neki Konavljani su ga pitali da im priča o nedjeljnom pazarnom danu, koji je do danas ostao risanska tradicija. Konavljani bi uvijek došli u svečanoj nošnji, a risanski trgovci uzvratili bi svečanom odjećom- odijelo, bijela košulja, kravata, šešir ili flontin( risanski izraz za kačket ).
S osmijehom se prisjeća mladih, lijepih seljanki koje su se za Pazar presvlačile na pižulima, tj. kamenim klupama u dvorištima gabelskih kuća. Bile su zaštićene od radoznalih pogleda jer su sve gabelske kuće okrenute jedna prema drugoj, a sve druge prema moru.
Poznato korčulansko vino i rakija, također su bili u ponudi pazara. Korčulani bi ostajali nekoliko dana, a spavali su u svojim brodicama usidrenim u luci.
Rišnjani i danas rado odlaze na „ljubavni Pazar“, koji je ime dobio po bračnim parovima i njihovim zajedničkim nedjeljnim kupovinama.
Nekada se teško živjelo, unatoč raskošnoj ponudi. Većina nije bila sposobna prehraniti obitelj, kao i u cijeloj Dalmaciji, Primorju i Istri- priča kapetan.
Migracije u Ameriku počele su prije Prvog svjetskog rata, a najviše poslije Prvog i Drugog. Argentina, zemlja srebra i nepreglednih ravnica, privlačila je iseljenike jer je najlakše bilo naći jeftin prijevoz. Brod „ Radnik“ prevozio je iseljenike u Argentinu i Australiju. Mnogo je tužnih priča o ljudima koji se nisu snašli pa sele u Kaliforniju.
Kapetan je tijekom plovidbe prošao mnoge zgode i nezgode, ali su svi događaji završili sretno. Od svih dijelova svijeta najinteresantniji mu je Daleki Istok. Za taj dio vežu ga sjećanja na događaje koji su mogli tragično završiti. Bio je prvi časnik na brodu „Trebinje“. Između Pakistana i Indije uhvatilo ih je veliko nevrijeme. Pohvaljena je cijela posada jer su uspjeli spasiti teret.
Došli su u Singapur, luku u kojoj je spasio jedan ljudski život. Ne dvojeći ni jednog trenutka, skočio je odjeven s komandnog mosta kako bi spasio radnika koji je pao u more puno morskih pasa. Struja ih je nosila kilometar i pol, ali je naišao drugi brod i pomogao im. Iz toga mora nikada nitko nije bio spašen do tada.
Sjetimo se talmudskog citata ugraviranog na prstenu kojeg su Židovi poklonili Schindleru: „Onaj tko spašava život jednog čovjeka, spašava cijeli svijet.“
Na to se može nadovezati priča o Hirošimi. Kapetan kaže: „ Sve lijepo je potamnilo kad sam vidio Hirošimu! Ubilo je sve što sam doživio. To je strašno!“– potreseno priča . „Ne daj Bože, da se ikad vratim tamo“- reče mi suznih očiju. Bomba bačena na Hirošimu napravljena je u Novom Meksiku pa je brodom kojim je zapovijedao Crnogorac iz Petrovca Mark, naš Marko, prebačena na jedan otok. Posada nije znala što prevozi, samo se pročulo da ih zovu „ Opasna posada“, ali nisu znali zašto.
Nekoliko godina na različitim brodovima plovi Mihail Ognjenović kao prvi časnik. Brodom „Zvir“ kreće za Sjevernu
Ameriku . Godine 1968., 4. travnja, ubijen je Martin L. King, a istog je dana njegov kapetan doživio infarkt te je morao ostati u bolnici. Mihail je postao kapetan,odlukom uprave iz Rijeke, a imao je samo 33 godine. Tada se zapovjednikom nije postajalo prije navršenih 60 godina.
U svom prebogatom životu, kapetan zna što mu je najvažnije- rođenje unuka. Time su, kaže, sve njegove želje ispunjene. Parafrazirajući Balaševićeve stihove, reći ću kako sada može staviti misli u prazan hod, nasukati brod na plišane sprudove i sanjati. Vjerujte da sanja i snove pretoči u stvarnost. Ako sumnjate, dođite sljedeće godine u Risan na 3. gondolu ljubavi , događaj koji slavi ljubav i obitelj.
Srdačno se pozdravljam s kapetanom Ognjenovićem, pratim ga do izlaza. Škripa vrata stavila je točku na susret, ali ne i na razmišljanje o jednom životu, koje je dijelom prenijeto na ove stranice.