piše: Slavica Jurčić
Svake godine bar nekoliko dana moj suprug i ja s djecom krenemo put mora.
Ove godine put je krivudao starom cestom prema Slunju. Suprug je spakovao vina i povezao ga rođaku koji ženi sina.
Do Popovače smo išli autoputom, a u Popovači sišli i krenuli prema Sisku, Petrinji, Glini, Vojniću i nakon prekrasne vožnje ‘cestom sira’ stigosmo u Slunj.
Prvo odredište je Lumbardenik u kojem nas dočekuje vesela obitelj Flanjak, Jure i njegova supruga Milka. Oni ove godine spremaju svatove svome sinu.
Ova dobra obitelj za vrijeme rata stradala je i ostala bez svoje kuće. Nisu pokleknuli i s mnogo truda i muke grade novu i lijepu kuću, pate se, rade, ne odustaju. Nakon dobrodošlice i čašćenja, moja obitelj i ja nastavljamo put Zadra, a potom trajektom za otok Ugljan.
Na otok i u odmaralište stižemo oko pola šest navečer. Ovo je prvi put da boravimo u odmaralištu na Ugljanu.
Odmaralište pripada Sindikatu prometnika vlakova Hrvatske čiji je član i moj suprug. Svi nas ljubazno dočekuju i pokazuju smještaj.
Već prvog dana osjećamo se kao kod kuće. Ljubazni domari i gosti paze na red. To su većinom obitelji s djecom. Brzo se upoznajemo.
U blizini odmarališta je plaža koja je većinom pješčana i šljunčana, a dubina mora je baš taman za neplivače ili one koji vole plićak.
Prvih nekoliko dana puhala je bura, ali u maloj uvalici kod samostana ugodno je i mi se kupamo sve dane.
Obiteljski odmor je stvarno prekrasan na destinaciji koja nije hit, ali zapravo je biser našeg Jadrana. Ljudi su ljubazni, okoliš uredan, a turisti koji dolaze s malom djecom dokaz su da je Ugljan pun pogodak.
Večer provodimo u šetnji mjestom koje ima šetnice uz more, a i unutrašnjost mjesta je uređena.
Smokve, masline i more zaštitni su znak otoka.
Naše ljetovanje na otoku trajalo je sedam dana i mi se vraćamo put Slunja. Tamo moj suprug ima bratića Mirka Vukošića i njegovu obitelj u Gornjem Popovcu.
Dolaskom u tu srdačnu obitelj koja nas dočekuje raširenih ruku i s punim stolom delicija, osjećaj je prekrasan.
Mi njih ispitujemo za djecu, braću i sestre kojih ima po cijeloj Hrvatskoj, a i oni nas pitaju za naše obitelji u Slavoniji.
Od podneva do tri sata sjedimo i ne možemo se rastati od ovih dragih ljudi koji su za vrijeme rata prošli križni put, ali se nisu predali, nego su zajedništvom i slogom izgradili svoj dom.
Opraštamo se s njima i krećemo kod naših Jure i Milke u Lumbardenik. Moj suprug želi vidjeti gdje se rodio njegov djed Janko, a Jure će biti dobar vodič.
Jure nam je po našem dolasku kazao: „Vi ostajete spavati kod nas!“ Suprug i stariji sin odlaze prema Tatar Varoši jer mu je njegov djed Janko pričao da je tamo rođen.
Naime, suprugov djed Roko prije prvog svjetskog rata bio je u Americi i odande se vratio bogat te je u tom kraju kupio mlin.
Njegov sin Ivić nestao je za vrijeme prvog svjetskog rata, a djeda Roka su ubili u mlinu jer su htjeli to imanje oduzeti njegovim potomcima.
Ali na njihovu žalost, Ivić se vraća iz Rusije i daje im do znanja da je on taj koji treba naslijediti očevinu.
U ono doba, kada je vladao zakon jačega, Ivić je morao bježati od onih koji su mu ubili oca te je u bijegu ubio iz karabina sedam progonitelja.
Nakon sukoba otišao je u Karlovac i predao se žandarima koji su pustili Ivića kada su se uvjerili da on nije kriv. Ivić je mogao nastaviti sa svojim životom i osnovati obitelj.
Legenda o hrabrom Iviću se prenosila s koljena na koljeno, a priču o njemu u Slavoniju je donio njegov brat. Jankova djeca i unučad su usmenom predajom to prenosila dalje.
Ova legenda moga supruga je dovela do temelja kuće u kojoj su živjeli njegovi preci, a u glavi mu se vrtjelo pitanje: „Što je bilo sa Ivićem i je li imao djece?“
Pitanja je mnogo. Puni smo dojmova, a srce puno ljubavi prema ljudima koje smo sreli, upoznali i bili kod njih.
Prošle noći stigao je odgovor na davnu moju poruku koju sam poslala sinu žene koja bi mogla biti Ivićeva kći.
„ Da, to je moja majka”, odgovara mi Željko S. i pita me jesmo li bili u Tatar Varoši.
Razmjenjujemo brojeve mobitela i ja jutros nazovem Mandu, Ivićevu kći.
Ona je sretna što sam joj se javila i priča da je bila kod nas u Slavoniji, ali je to bilo davno.
Njen sin Željko napravio je obiteljsko stablo, poslao ga mailom te ga mi popunjavamo i šaljemo suprugovim sestrama i bratu.
Nadamo se da ćemo uskoro sresti i upoznati drage rođake koje je život razbacao svijetom, a moja obitelj će biti samo jedna karika koja će pomoći da se rodbinski lanac ne raspadne nego još čvršće poveže.