piše: Nataša Nježić Bublić
Od malih nogu predodređen si da živiš u nekoj državi koja te obilježava putnim ispravama, osobnim iskaznicama, poviješću koju učiš u školi. I jedino pozitivno, determinira te jezikom zemlje u kojoj živiš da bi mogao komunicirati s ostalim članovima svoje zajednice.
No, to nije jedini prtljag kojim te uprte.
Moraš se odrediti prema ratovima i sistemima koji su poharali prostor u kojem obitavaš.
Malo je tu mjesta da se deklariraš kao čovjek s iskonskom željom za svojim ljudskim pravima. Obilježen si. Na tebi je pečat. Markiran si odjećom koju nosiš, muzikom koju slušaš, obitelji iz koje potječeš.
Malo je tu mjesta da postaneš kozmopolit, a to mogu rijetki koji su imali privilegiju obrazovati se, postati ugledni članovi društva i tako legitimirati svoje kozmopolitsko uvjerenje i stil života.
I dok te tako neiskusnog u pitanjima tvojih stvarnosnih vrijednosti život talasa, u borbi za egzistenciju, stariš i naposljetku se umoriš.
Već od malena kroz školski sustav djeca ulaze u područje religije, iako je ono presloženo za njihov mentalni sklop, plašeni paklom, vragovima, patnjom na koju su izručeni da bi bili vjerodostojniji vjernici, nemaju mogućnost izbora.
I tako ih od malih nogu država indoktrinira, a većina roditelja posežu za linijom manjeg otpora. Idu svi, zašto bi se moje dijete razlikovalo. I nema potrebe da vaše dijete bude obojena ptica. Samo će za let biti nespremna i ograničena zabludama.
A malo je potrebno da budu vođeni zdravim razumom u kojem ima mjesta za duhovnost, za dobrotu i suosjećanje prema bližnjima, za odgoj prema etičkim vrijednostima. Koliko je malo ostalo prostora za igru koja je priprema za život, rasterećenje i bezbrižnost prijeko potrebna veselom dječjem duhu.
Koliko nas je suvremeni svijet odredio tehnologijom, a ona je trebala biti tek pomoć lakšem i učinkovitijem životu. Konzumerizam je udario svoje temelje. Nema strašnije stvari nego vidjeti djecu u trgovačkim centrima pred toliko mnogo izbora, koji im roditelji neće priuštiti, ali će ih naučiti pohepnu lekciju života: kad budeš zarađivao, kupovat ćeš i ti. Naučili su ih kako je novac ono što im treba za zadovoljavanje nezasitne, kupovne gladi.
Umjesto u prirodi, na roštiljima, s prijateljima, uz pjesmu i smijeh, djeca se vikendom kotrljaju u trgovačkim centrima sa svojim sebičnim roditeljima. I tako se malo, pomalo gubi kompas. I tako smo malo pomalo, ali sigurno, sve otuđeniji i dalji.
U jednoj mafijaškoj državici na najljepšem komadu svijeta. Nesigurni u sebe, druge i budućnost pod paskom pastira kao ovčice što pokorno čekaju svoj red na šišanje …zdrave pameti.