ZA ŠKOLU OD KUĆE (NE)SPREMNI

piše: Igor Matijašić
Nova nastavna godina i službeno će započeti 5. rujna, mada je ponovno aktualiziran vapaj turističkih djelatnika da se praznici produlje i početak nastave prolongira na neki kasniji datum.

Gotovo je sigurno da molba neće biti uslišana i da će školarci, kao i mnogo godina do sada, sjesti u svoje klupe prvog rujanskog ponedjeljka, tim više što bi svaki kasniji početak (logično!) doveo i do kasnijeg završetka nastave. A to odmah budi asocijaciju na lipanjske vrućine i neklimatizirane učionice…

Sigurno je da će početkom školske godine analitičari i demografi ponovno crtati grafikone i izvještavati nas kako se iz godine u godinu sve manje djece upisuje u škole te kako se sve više obitelji seli u druge zemlje u potrazi za boljim životom.

Opet će naslovnice zaokupljati prijeteći naslovi kako Hrvatsku čeka crna sudbina, naročito kad su đaci u pitanju. Kao da tamnih tonova ionako nije previše pa ih treba proširiti i na krug onih koji još nisu ni počeli odrastati.

Paralelno s time (obzirom na to da su izbori sve bliže) zahuktavat će se i odnosi među osobama koje smatraju da su najvažnije u zemlji, rečenice u rukavicama zamijenit će sve češći neodmjereni glagoli, ciljevi će kao i uvijek u potpunosti opravdavati sredstva, a pritom uopće neće biti važno što će takve poruke slušati i oni oko kojih se, tobože, toliko brinemo – oni najmlađi.

Nekako u sjeni aktualnih političkih borbi, debata i svega ostalog što se veže uz izbornu kampanju, ostala je u prikrajku inicijativa roditelja da se djeci omogući školovanje kod kuće.

Oni koji smatraju da im baš političke vlasti nameću i određene interesne dogme u obrazovanju, žestoko se zalažu da djeca ne sjede u klupama s vršnjacima, već da se obrazuju u vlastitom domu. I pritom ne misle stati i predati se, već su njihovi apeli puno jači od onih turističkih iz uvoda.

Školovanje kod kuće u našoj zemlji, zasada, još nije omogućeno zakonom. Za razliku od, primjerice, susjedne Slovenije ili pak države s kojom se volimo uspoređivati baš u svemu – Srbije.

U nekim državama prakticira se provjera znanja učenika koji se školuju kod kuće u samoj školi, dok kod drugih to nije slučaj. Budući da ovakvu praksu ima podosta zemalja – članica Europske unije, za vjerovati je da će i Hrvatska u doglednoj budućnosti uvesti upravo ovakav oblik školovanja. Da ne spominjemo podatak da se u Americi (od koje ionako počinjemo kopirati gotovo sve!) prema nekim istraživanjima na taj način školuje gotovo jednak broj učenika koliko cjelokupna Hrvatska ima stanovnika.

Tradicionalisti će, naravno, odmah isukati mačeve i istaknuti svoje teze koje se protive takvom obliku školovanja – djeca se ne druže međusobno, nema socijalizacije, treba pustiti djecu da se razvijaju u grupi svojih vršnjaka i sami na primjerima nauče razlikovati dobro od zla…

Oni liberalniji su skloni tvrditi da se djeca tijekom školovanja kod kuće druže s različitim generacijama i uče o nekim stvarima o kojima u školi nikako ne bi mogli. Također nisu izvrgnuti negativnom utjecaju vršnjaka, a i sam individualni rad puno je kvalitetniji od onog u učionici u kojoj se učitelj/ica treba posvetiti mnoštvu djece, često njih više od dvadeset…

Kako god bilo, u suštini se svi slažu da je najvažnije samo znanje, mada to tako često upravo školarci nemaju prilike vidjeti u onome što ih svakodnevno okružuje.

Pitanje je samo, jesmo li doista dosegli onaj stupanj demokracije (ili razvijenosti društva) da možemo mijenjati neke ustaljene navike i sve više težiti nečemu novome što se u konačnici možda može pokazati i boljim.

Kao zaključak, uvijek je najbolje iskoristiti otrcanu političku parolu – vrijeme će pokazati…