piše: Igor Matijašić
U hrvatskom osnovnoškolskom obrazovnom sustavu, za razliku od nekih drugih europskih zemalja, situacija je poprilično jasna – izborni predmeti su svedeni na svega tri područja: vjeronauk, informatika i strani jezik.
I dok se još uvijek lome koplja oko toga treba li vjeronauk vratiti u crkve, a informatici osuvremeniti program i uvesti ju kao obvezni predmet, mora se priznati da spomenuti izborni predmeti nipošto nisu u ravnopravnom položaju.
Primjerice, navedeni bi predmeti zbog natrpane satnice, po nekoj logici, trebali biti u suprotnom turnusu, osim ako sam raspored ne dozvoljava drugačije. I doista, na informatiku i strani jezik učenici odlaze nakon nastave, no ne i na vjeronauk koji je u većini škola u sklopu redovne satnice.
Omogućuje to Vatikanski ugovor koji je Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom još prije 20 godina (potpisnik je nedavno preminuli Jure Radić). Dakle, u prvom članku spomenutog ugovora stoji:
Republika Hrvatska, u svjetlu načela o vjerskoj slobodi, poštuje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te se obvezuje da će, u sklopu školskoga plana i programa i u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, jamčiti nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta.
Dakle, ako se izabere, vjeronauk gotovo postaje obvezni, ne i izborni predmet. Prema tome, nastava se treba organizirati u sklopu satnice, a ne u suprotnim smjenama o čemu su početkom rujna škole ponovno obaviještene dopisom s Kaptola. Ista je stvar i s ispisivanjem s pojedinih predmeta. U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (izmjenama i dopunama) piše:
Učenik može prestati pohađati izborni predmet nakon pisanog zahtjeva roditelja učenika koji se mora dostaviti učiteljskom/nastavničkom vijeću nakon završetka nastavne godine, a najkasnije do 15. kolovoza tekuće godine za sljedeću školsku godinu. Učenik srednje škole izborni predmet koji je prestao pohađati mora zamijeniti drugim izbornim predmetom. (članak 27. stavak 3).
Dodatan je i četvrti stavak koji glasi:
Iznimno od stavka 3. ovoga članka, roditelj djeteta osnovne škole u slučaju dugotrajnih zdravstvenih teškoća djeteta ili iz drugih opravdanih razloga, može podnijeti pisani zahtjev za prestankom pohađanja izbornog predmeta i tijekom nastavne godine.
Što su to opravdani razlozi nije do kraja pojašnjeno i teško se sa velikom sigurnošću može reći. Izgleda da je svaki dopis roditelja zapravo opravdani razlog, a loptica odgovornosti prebačena je na Učiteljsko vijeće koje se onda mora očitovati o pojedinom zahtjevu.
Sve navedeno ne vrijedi i za vjeronauk jer u ranije navedenom ugovoru stoji da o svakom ispisivanju djeteta iz vjeronauka roditelj mora obavijestiti školu prije početka školske godine. Tijekom godine ispisivanja, dakle, nema. Budući da su međudržavni zakoni „jači“ od onih državnih, postaje razvidnom činjenica da je vjeronauk u puno povoljnijem položaju od ostalih izbornih predmeta.
Na pitanje je li u današnje vrijeme važniji vjeronauk ili pak strani jezik ili informatika, svaki roditelj može donijeti sud za sebe. Ostaje samo za nadati se da ćemo u doglednoj budućnosti jasnije oblikovati pojedine zakone tako da postanu isti za sve i bez mogućnosti različita čitanja, koliko god to utopistički zvučalo.
Ono što se isto tako nadamo je da će se u budućnosti učenicima nuditi čitava lepeza izbornih predmeta te da će u malim grupama moći učiti o onome što doista žele. Izbornost bi i trebala biti takva – da se omogući čim više različitih sadržaja.
Upravo o izbornosti je toliko govorila kurikularna reforma koja se danas u medijima gotovo i ne spominje…