Piše: Katarina Pavlović
Žena ti je čudo! I vjerujem da smo to već zaključili, davno… Ipak to čudo je najčudnije kad je njegovano. Onako, čudno lijepo. Nenadmašno. Ne, ne treba joj šminka. To je sjaj na licu od zadovoljstva i sreće. To je meka koža i sjajna kosa.
Eh da, baš tu kosu ne dam svakome u ruke. Ne vjerujem, opečeš se pa naučiš. Na teži način, ali naučiš. Baš kao i sve ostalo u životu.
Postoje tako jedne ruke, zlatne. Čine nemoguće. Te ruke znaju što rade i vole to što rade. To su ruke jedne Romane, moje frizerke. Da, i ta je žena čudo, ona zna što radi. Osim toga, vidiš joj na licu koliko je draga i posebna. Iskrena u svemu tome.
Vidimo se svakih nekoliko mjeseci, a kao da sam svaki dan tamo. Ugodno mi je u njezinu društvu. Jedna je od onih osoba koje progovaraju dušom, toplinom srca. Kraj njih šutiš, a napričaš se.
Moj terapeut! Nisu to laži. Frizerke zaista mogu biti antistres terapija. Da mi netko ponudi svakodnevni tretman i frizuru, pristala bih bez razmišljanja.
Jer svaki put ona vrati ovo moje čudo od kose u život i ja se osjećam jako dobro. Kao da mogu osvojiti svijet. Uopće ne tražim izlike, razloge za odustajanje. Koračam gradom krupnim koracima. Jednim jedinim razlogom potaknuta, zbog te njegovane kose na glavi. Ne može mi nitko ništa, mogu sve.
Koliko god to nekome nerazumljive duše zvučalo površno, ženi je to dovoljno da osvoji svijet. Eto, ona je dio tih zasluga. I sretna sam što sam joj povjerovala da zna što radi. Povjerovala po njezinu izrazu lica da može i želi.
Kažem to, koliko god čudno zvučalo. Na kraju krajeva, ja jesam čudna. To čudno me izdvaja i čini nečim i nekim. Volim to čudno jer to je samo moje i ničije više. Baš to će me dovesti do oblaka sreće, ja to znam! Korak naprijed, nazad dva, ali uvijek stigneš tamo kamo si krenuo. Uvijek, uz uvjet da ne prestaneš hodati. Baš taj put je sreća, a to hodanje do cilja pamtiš kao život. Jer kada dođeš do cilja, ma kako ga zvao, to ti je kraj. Zato nađi razlog da osvojiš svijet prije kraja i uživaj u tom hodanju do svoga cilja!