/PANONSKIM PROSTRANSTVIMA – 2. dio/
tekst i foto: Marija Kukić
U poslijepodnevnim satima konačno se zaustavismo na parkiralištu u Zemunu uz samu obalu Dunava. Tamo nas je dočekao član župne zajednice. Pješačili smo pedesetak metara i našli se u dvorištu župnog stana i crkve.
Dočekani smo toplo i srdačno jer mnogi su se već poznavali od ranije. Ovo je bio naš uzvratni susret.
Nakon okrjepe i kraćeg odmora krenuli smo u crkvu koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Bila je prepuna vjernika i svečano urešena. Mislili smo da je to isključivo zbog nas, ali smo se grdno prevarili.
Naime, u ovoj crkvi vlč. Jozo Duspara svake godine obilježava Dan hrvatske državnosti. Misi su nazočili veleposlanik RH u Beogradu gospodin Gordan Markotić, brigadir, vojni izaslanik gospodin Ivan Jušić (iz mog susjedstva, iz pleterničkog kraja. Kako je svijet malen!) i ostali visoki dužnosnici Veleposlanstva.
Misu je predvodio beogradski nadbiskup monsinjor Stanislav Hočevar uz koncelebraciju nekoliko svećenika. Inače, zemunske župe ne pripadaju Beogradskoj nadbiskupiji nego Srijemskoj biskupiji koja je opet dio Đakovačko-osječke nadbiskupije. Vlč. Duspara je rekao da je ovo jedini primjer u svijetu gdje se sjedište neke župe nalazi u jednoj, a biskupija u drugoj državi.
Poslije mise uslijedio je program posvećen Danu državnosti. Počelo je izvedbom Lijepe naše. Orilo se iz svih grla.
Osjećali smo se pomalo postiđeni jer je zemunski župni zbor pjevao šest strofa naše himne, a mi smo za to vrijeme šutjeli jer nismo znali stihove ostalih dviju strofa. Zbor je izvrsno izvodio duhovne pjesme, ariju iz mjuzikla Jalta, Jalta „Neka cijeli ovaj svijet“ i dijelove iz opere Ero s onoga svijeta.
Nadbiskup, veleposlanik, dužnosnici te župnik Duspara pjevali su zajedno s pukom, a zatim čestitali svima Dan državnosti. Ljudi koji ovdje žive nisu zaboravili gdje su izniknuli njihovi korijeni i znaju da je Hrvatska domovina njih i njihovih predaka. Imala sam osjećaj da nam se na neki način ispričavaju što žive ovdje, a ne u matičnoj zemlji.
Gospođa Cecilija živi u Novom Beogradu. Tamo nema katoličke crkve pa dolazi u Zemun na mise. Majka joj se kao djevojka doselila ovamo. Jedna gospođa je rekla da je iz Vrbanje, a jedan gospodin iz okolice Primoštena… Život ih je odnio u neke druge krajeve gdje su pronašli svoj dom, ali nisu zaboravili svoj jezik i domovinu iz koje su ponikli. Uslijedio je domjenak za sve nazočne, a potom polazak na spavanje.
Sutradan u deset sati dočekalo nas je još jedno iznenađenje. U prvoj klupi na bijelom platnu stajale su tri crvene ruže.
„Za koga?“ upitala sam se.
„Imamo tri prvopričesnice“, odgovorio je župnik. Na toj misi pjevao je zbor župe Kutjevo. Izvrsno su pjevali. Bilo je tu i pjesama koje zemunski zbor nije znao pa je došlo do izmjene nota među voditeljima zborova.
Nije lako biti katolik ovdje u Zemunu. Ove tri djevojčice roditelji su vozili na vjeronauk, čekali ih i odvažali kućama.
„ Imam i po nekoliko puta godišnje prvu pričest, kad se skupi nekoliko djece… U Zemunu živi oko pet tisuća katolika ili se barem tako deklariraju. Usprkos svemu mnogi su ostali vjerni svom rodu, narodu, domovini i vjeri i ponosni su na svoje podrijetlo“, rekao je župnik
Slijedilo je kratko putovanje u Beograd. Osim panoramskog razgledavanja grada iz autobusa, sve ostalo bila je nemoguća misija jer kiša je lila kao iz rukava, a vjetar lomio kišobrane. Nakon povratka u Zemun i zajedničkog ručka s domaćinima, došao je čas odlaska. Topao. Tužan, jer svaki rastanak uvijek teško pada.
Do viđenja Zemune! Do viđenja, vi dragi ljudi, do nekog novog susreta! Bilo nam je prelijepo!