piše: Stjepan Poljaković
Rijetko kada sam sumnjao da nešto trebam objaviti kao danas. Nešto treba reći, nešto što će opustiti bližnje. I sjetih se, što je sve nasmijavalo narod u posljednjih par godina a ima veze s politikom i kampanjama.
Točka na i je predizborni skup HDZ-a uSplitu i ničim izazvana histerija ministra vanjskih poslova. Od ekipe koja je 4 godine pljuvala po Vesni Pusić očekivao sam da će za ministra vanjskih poslova iznjedriti genija, i onda dobijemo ovo u Splitu. Ukucajte na internetu Miro Kovać Split i shvatiti ćete o čemu pričam.
Vlast, vladati, upravljati, biti gazda, šef. Pomisao da ti gomila oduševljeno plješće, s poštovanjem ili ushitom izgovara tvoje ime … eeeeeeej pobro ! Koliko se žrtvuje za dolazak na poziciju? Koja je cijena vlasti?
Proslava pobjede na izborima za gradonačelnika u Slavonskom Brodu 2013-te. Na putu prema korzu srećem grupu simpatizera s velikim transparentom. Skandirali su ime pobjednika i star-novog gradonačelnika Mirka Duspare. Kada su vidjeli da okupljeni na korzu nisu napucani istom dozom adrenalina njihova je euforija splasnula. Nama koji smo to promatrali sa strane, to je bilo i smiješno i simpatično u isto vrijeme. Iz današnje perspektive bio je to mudar potez jer gledam s kojim se oruđem današnja oporba koristi da napakosti vladajućima. Spotovi s raspomamljenim pojedincima iz HDZ-a koji skaču po dvorani ili u transu leže na državnoj zastavi s iskaznicom stranke na čelu, čista su groteska.
Svima nam je u sjećanju početak prošle kampanje, provala euforije i patriotizma u taboru SDP-a. Bilo je više onih koji su se čudili, zgražali, smijali ili ljutili nego onih koji to odobravaju. Pokušaj crvenih da nadmaše crne u patriotizmu? Onima sa smislom za satiru i cinizam izvor smijeha za dulje vrijeme.
Sjetimo se Bandićevog pokušaja da u čarapama po ledu i snijegu dopuže do spomenika ….Ok, lijepo je poželjeti odati počast ali baš zbog pijeteta, jesmo li morali gledati te scene? Što su sve ljudi spremni odraditi za dolazak na vlast?
Dvorana „Globus“ na zagrebačkom velesajmu još u krovnoj konstrukciji čuva eho onog „ imaaaaamo preeeeedsjednicu“ . Karamarkov urlik spada uz Mamićevo „aaaaaaaaaajmooooo“, u antologijske urlike, skoro uz bok onom glasovitom Zrinskom pripisanom „U boj u boj“. Danas nije neobično da duže traje sjećanje na nečiju rečenicu ili postupak nego njegov boravak na vlasti. Eto, Tomislav Karamarko je primjer.
Prije dva tjedna na Čobankijadi u Tomici, selu s nekih 140-ak domaćinstava, izredala se kao malo kada, prva liga političara iz naše izborne jedinice. Da nije naše Pekmezijade i izbora u blizini, kada bi Ruža Tomašić došla u Podvinje?
Vlast. Vladanje. Položaj. Funkcija.
Primjetih da je za politiku a posebno mlađe političare zagrijaniji ženski rod, naslikavanje s mladim predsjednikom regionalne stranke, pa mladim ministrom finacija….. Uspomena do prvih izbora.
Još izdvajam „harakiri“ prvog oporbenjaka. Ćudno je to, izgleda da ljudi koji dugo žive u visokom društvu gube doticaj s stvarnošću. Ako nikada ništa nije napravio za populaciju koja ga ne voli i ne bi mu ni mrtva dala glas, ovaj snimak na kojem samom sebi puca u noge, izvor je smijeha za dugo vrijeme. Možda i nadživi i njega samoga. Način na koji ga je Bujanec rastočio u svojoj “bljujici” zabolio je i mene, osobu koja mu glasa nije dala od dana kada ga je osobno upoznala. Takvo ismijavanje i iživljavanje, ali na tanane, ne vidjeh od samostalnosti na ovamo.
Kada se ugase mikrofoni, iza kamera, kada misliš da te ne snimaju pa si možeš dati oduška, e tu se obično pada i puno je klizavije od snijega pred spomenikom ili betona pred vojnim transporterom s kojeg je svojedobno šef oporbe skakao.
Vlast je napast, slatka je, ima svoje prednosti ali danas je to ujedno i veliki “reality”. Nema ćoška iz kojeg ne viri kamera, aparat, sve što snima, slika, svi reflektori, sva piskarala, u potrazi su za svježom krvi. Što veći skandal, to veći tiraž i nema obzira. Dok se ti opereš već si oglodan, zakopan i nezanimljiv jer se upravo događa nešto još zanimljivije i koga je briga je li ono prekjučer bila istina?
I za kraj, jedan detalj iz romana „Na drini ćuprija“. Salko Ćorkan negdje pred zoru, pijan prelazi ćupriju, balansirajući po rubu klizave ograde. Gospoda iz MOST-a kojega dojučerašnji partneri zovu Ćuprija tjerali su i tjerat će vrlo vjerojatno ove velike igrače na slične akrobacije.
Nemam koristi od toga ali nekako mi je zanimljivo i drago kada vidim kako mali “šarafe” velike, kako ih tjeraju na, u nekom boljem vremenu, nezamislive kombinacije i obećanja.
Ostaje nam glasati i nadati se najboljem.