KAD SE SVOJE VOLI I POŠTUJE

„Dok u tilu snage budem im’o voljeti ću Slavonijo tebe“

piše: Stjepan Poljaković
foto: Radio Đakovo

Ima tome desetak  godina kako je eterom lokalnih radio postaja prvi put zazvonila pjesma „Moja duša“.

Pjesma je izvedena na Požeškom festivalu, komponirana i napisana za MPS „Bećarine“ KUD a „Tena“ iz Đakova.

Tada još nismo znali da će ta pjesma prosijana sitom vremena u mnogome simbolizirati, emitirati treptaje, da ne kažem glasove duša onih koji vole izvorno šokačko pjevanje.

Upečatljiv ton kompoziciji, ono što ju je izdvojilo i u povijest lansiralo tu pjesmu, je boja prvog glasa. Nije trebalo dugo da saznam o kome se radi.

Matija Mata Pavić iz sela Gorjana, prvi glas i vokalni solist dotične skupine i KUD a.

Nadao sam se da ćemo se kad-tad i negdje sresti, pratio sam njihov rad, nastupe i spotove  preko interneta ili izvještaje s raznih smotri. Skupljao sam dojmove od ljudi koji su ga osobno sretali, imali vremena i prilike divaniti s njime.

Lani u ovo vrijeme shvatih  da se na ovoj zemlji nećemo sresti. Zamišljeni intervju ostavljam za vječnost, ali ideja o priči je ostala. Odlaganjem pisanja htio sam produžiti sjećanje na legendu o pjevaču.

Prva godišnjica bez njega, prilika je da se štogod kaže.

Nisam školovani glazbenik, novinar, niti etnolog.

Nije mi namjera govoriti o kvaliteti i glazbenom umijeću dotičnoga.

Želio bih vam iz prizme jednog zaljubljenika u šokačku pjesmu pisati o utjecaju i značaju Mate Pavića.

Mata Pavić je bio pučki pjevač. Pjevanje mu nije bila profesija, no, to ga nije sprečavalo da svemu pristupa studiozno i s velikom dozom  predanja i poštovanja.

Da bi postao i godinama ostao poštovan, moraš pokazati poštovanje onome  što predstavljaš, onome što radiš.

Čič Mata je svojim pjevanjem i ophođenjem prema ljudima i pjesmi iskazivao ljubav i poštovanje  svom zavičaju i nasljeđu svojih didova.

Kroz vrijeme je to poštovanje bilo prepoznato i priznato do te mjere da je postao institucija, gotovo mjerna jedinica, netko tko je svojim bićem, glasom, životom predstavljao primjer ili simbol onoga što smo bili i jesmo, što smo voljeli i volimo a potječe od vremena naših djedova.

Njegov glas je bio drugačiji, osebujniji od drugih glasova. U isto vrijeme i zvonak i mek, umirujući, dovoljno glasan a nenametljiv.

Koliko ste puta u životu htjeli nešto dovoljno glasno a opet fino, umilno a upečatljivo reći?

E, sad si zamislite da to možete  otpjevati, pjesmom prenijeti. Čič Mata je imao tu sposobnost.

Vibrato njegovog glasa otapao je i umirivao dušu slušatelja a opet, emitirao  je poruku koja se zbog boje glasa  pamtila i prenosila dalje u druge sredine i na druga pokoljenja.

Zvonkost svoga glasa nije iskorištavao da bi svjesno impresionirao, da bi se nametao, njegov glas je bio onaj plemeniti, posebni dodatak koji je svojom plemenitošću oplemenjivao sve skladbe u kojima se našao.

Čič Mata Pavić nas je podsjećao na naše djedove.

U spotu za pjesmu „Zlatovez“ našli su se pod crkvenim svodom. Sjetih se moga djeda Stipe i njegovih prijatelja u drugoj crkvi i drugome vremenu, a most između tih vremena je za života bio naš Čič Mata.

Prepoznati u nekome Didove, Đedove ili Djedove, ovisno o kraju iz kojeg dolazimo, znači da u njemu prepoznajemo plemenitog čovjeka.

Djed u našem sjećanjima asocira na  mudrost, sigurnost,  tradiciju, ljubav i priče iz prošlosti, nekoga na koga se s ponosom pozivamo, često njegovo ime nosimo. U liku Mate Pavića imali smo upravo to.

Jedan od zadnjih projekata u kojem je uzeo učešće, simbolički zaokružuje njegov stvaralaštvo.

TO „Campanera“, točnije graditelj tambura Marinko Žeravica pozvao je Čič Matu da bude glavni lik, glumac u spotu za pjesmu „Mojoj Slavoniji“.

Čič Matino pitanje :“Marinko zašto baš ja?“, pokazalo je njegovu skromnost. Ako je u podsvijesti to i znao, javno nikada nije htio isticati sebe. Dopustio je drugima da ga prepoznaju i priznaju.

Kroz moju priču se provlači izraz zvoniti, zvonki, zvono a „Campanera“ u prijevodu znači baš to, zvonaricu, onu koja zvoni. Zato rekoh da se njegov život zaokružio.

Simbol Slavonije, Šokadije, šokačke pjesme, njen zvonki glas, glumi u spotu u kojem drugi pjevaju a njegov lik, pogledom u daljinu simbolizira i ono što je bilo i ono što treba doći.

Prošao je sito vremena i kritika, preživio je „hoblanje“ tuđih jezika i ostao prav, ponizan i ponosan u isto vrijeme.

Zaslužio je da ga se sjećamo i kroz sjećanja predajemo naraštajima koji dolaze.