„Dok u tilu snage budem im’o voljeti ću Slavonijo tebe“
piše: Stjepan Poljaković
foto: Radio Đakovo
Ima tome desetak godina kako je eterom lokalnih radio postaja prvi put zazvonila pjesma „Moja duša“.
Pjesma je izvedena na Požeškom festivalu, komponirana i napisana za MPS „Bećarine“ KUD a „Tena“ iz Đakova.
Tada još nismo znali da će ta pjesma prosijana sitom vremena u mnogome simbolizirati, emitirati treptaje, da ne kažem glasove duša onih koji vole izvorno šokačko pjevanje.
Upečatljiv ton kompoziciji, ono što ju je izdvojilo i u povijest lansiralo tu pjesmu, je boja prvog glasa. Nije trebalo dugo da saznam o kome se radi.
Matija Mata Pavić iz sela Gorjana, prvi glas i vokalni solist dotične skupine i KUD a.
Nadao sam se da ćemo se kad-tad i negdje sresti, pratio sam njihov rad, nastupe i spotove preko interneta ili izvještaje s raznih smotri. Skupljao sam dojmove od ljudi koji su ga osobno sretali, imali vremena i prilike divaniti s njime.
Lani u ovo vrijeme shvatih da se na ovoj zemlji nećemo sresti. Zamišljeni intervju ostavljam za vječnost, ali ideja o priči je ostala. Odlaganjem pisanja htio sam produžiti sjećanje na legendu o pjevaču.
Prva godišnjica bez njega, prilika je da se štogod kaže.
Nisam školovani glazbenik, novinar, niti etnolog.
Nije mi namjera govoriti o kvaliteti i glazbenom umijeću dotičnoga.
Želio bih vam iz prizme jednog zaljubljenika u šokačku pjesmu pisati o utjecaju i značaju Mate Pavića.
Mata Pavić je bio pučki pjevač. Pjevanje mu nije bila profesija, no, to ga nije sprečavalo da svemu pristupa studiozno i s velikom dozom predanja i poštovanja.
Da bi postao i godinama ostao poštovan, moraš pokazati poštovanje onome što predstavljaš, onome što radiš.
Čič Mata je svojim pjevanjem i ophođenjem prema ljudima i pjesmi iskazivao ljubav i poštovanje svom zavičaju i nasljeđu svojih didova.
Kroz vrijeme je to poštovanje bilo prepoznato i priznato do te mjere da je postao institucija, gotovo mjerna jedinica, netko tko je svojim bićem, glasom, životom predstavljao primjer ili simbol onoga što smo bili i jesmo, što smo voljeli i volimo a potječe od vremena naših djedova.
Njegov glas je bio drugačiji, osebujniji od drugih glasova. U isto vrijeme i zvonak i mek, umirujući, dovoljno glasan a nenametljiv.
Koliko ste puta u životu htjeli nešto dovoljno glasno a opet fino, umilno a upečatljivo reći?
E, sad si zamislite da to možete otpjevati, pjesmom prenijeti. Čič Mata je imao tu sposobnost.
Vibrato njegovog glasa otapao je i umirivao dušu slušatelja a opet, emitirao je poruku koja se zbog boje glasa pamtila i prenosila dalje u druge sredine i na druga pokoljenja.
Zvonkost svoga glasa nije iskorištavao da bi svjesno impresionirao, da bi se nametao, njegov glas je bio onaj plemeniti, posebni dodatak koji je svojom plemenitošću oplemenjivao sve skladbe u kojima se našao.
Čič Mata Pavić nas je podsjećao na naše djedove.
U spotu za pjesmu „Zlatovez“ našli su se pod crkvenim svodom. Sjetih se moga djeda Stipe i njegovih prijatelja u drugoj crkvi i drugome vremenu, a most između tih vremena je za života bio naš Čič Mata.
Prepoznati u nekome Didove, Đedove ili Djedove, ovisno o kraju iz kojeg dolazimo, znači da u njemu prepoznajemo plemenitog čovjeka.
Djed u našem sjećanjima asocira na mudrost, sigurnost, tradiciju, ljubav i priče iz prošlosti, nekoga na koga se s ponosom pozivamo, često njegovo ime nosimo. U liku Mate Pavića imali smo upravo to.
Jedan od zadnjih projekata u kojem je uzeo učešće, simbolički zaokružuje njegov stvaralaštvo.
TO „Campanera“, točnije graditelj tambura Marinko Žeravica pozvao je Čič Matu da bude glavni lik, glumac u spotu za pjesmu „Mojoj Slavoniji“.
Čič Matino pitanje :“Marinko zašto baš ja?“, pokazalo je njegovu skromnost. Ako je u podsvijesti to i znao, javno nikada nije htio isticati sebe. Dopustio je drugima da ga prepoznaju i priznaju.
Kroz moju priču se provlači izraz zvoniti, zvonki, zvono a „Campanera“ u prijevodu znači baš to, zvonaricu, onu koja zvoni. Zato rekoh da se njegov život zaokružio.
Simbol Slavonije, Šokadije, šokačke pjesme, njen zvonki glas, glumi u spotu u kojem drugi pjevaju a njegov lik, pogledom u daljinu simbolizira i ono što je bilo i ono što treba doći.
Prošao je sito vremena i kritika, preživio je „hoblanje“ tuđih jezika i ostao prav, ponizan i ponosan u isto vrijeme.
Zaslužio je da ga se sjećamo i kroz sjećanja predajemo naraštajima koji dolaze.
Wow… prekrasan tekst. Imao sam čast provesti godine u radu s ovom predivnom osobom. Čič Mata je bio to sve što ste napisali… skroman, jednostavan… a ogromne duše… jedinstven. Bio je jedan od rijetkih koji je obožavao život i disao ga punim plućima u svakom trenutku i u svakoj situaciji… bez obzira što one donosile. Obožavali smo ga.
Bio je i ostat će nam svima u sjećanju kao jedna izvanredna osoba koja nam se svima utkala u DNK i čije nasljeđe ćemo prenositi na generacije koje dolaze.