Mirko Popović
Jesam li jasan pitajući se
Kakve su noćne draži kad
Čamotinja ne caruje, kad
Ne bičuju prevare, kad nade
Korov ne guši; kakvi su
Jastuci na kojima šapuće
San o valceru i ples kakav je
Bez notturna, sa sretnim ljudima
I sretnim zemljama…
A onda pomislim kako
Joj pramenove kose razigrati>
U omčama svijeta, uz njegovu
Glazbu s enormnim količinama
Ideologizacije bezvrijednosti
Kako joj procvjetati osmjeh
Olovnih rijeka da barem na tren
Skončaju bezizlaz i tjeskobe
Kamen tuge okruglih stolova
I inih Bogu-ukradenih-dana
Evo, u mnogozvučju se čuju
Tonovi valcera, kroz bespuće
Rrazuma, u prazne dvorane
Stići će moje uglačane cipele
Frak, nisu svi dani umrli
Možda će nam još zamirisati <
Mračni snjegovi, gušiti osionost
Primitivizma, komfora i duhovne
Unesrećenosti, ali pravo na život
Neće biti zgaženo jer ovaj san je
Samo noć u kojoj zrijemo
Snaga je u treperenju, teci
Budi voda rijeke i kamen obale
Slobodno budi neizreciva