piše: Žarko Delač
Dan uoči prijevremenih parlamentarnih izbora, nakon poduže stanke, slučajno sam sreo gospodina čije mišljenje sam uvijek cijenio i uglavnom se s njime slagao. Bez obzira što je zakoračio u 85. godinu života i nadalje je britkog uma i u dobroj kondiciji pa me tako i ovog puta ponovno zatekao jednom svojom izjavom.
Razgovarajući između ostalog i o politici koja je izgleda prisutna na svakom koraku i u kuloarskim razgovorima, što se ne bi reklo prema broju birača koji izlaze na izbore, lakonski sam upitao: “Što mislite tko će pobijediti na izborima?”
Odgovor je bio vrlo kratak i za mene neočekivan:“ Uopće me nije briga i svejedno mi je jer glavno je da mi imamo svoju državu!“
Time je razgovor o politici bio završen. Razmišljajući o tome zaključio sam kako je ova izjava zažela u sebi sve što se odnosi na aktualnu političku situaciju i ima dublje značenje.
Naime, emocije i ideologija, neracionalna očekivanja i nerealna obećanja previše su se uvukle u političku kampanju, među birače i sve segmente političkog sustava. Racionalno i trezveno razmišljanje ustuknulo je pred emotivnim, iskustvo i mudrost pred ishitrenošću, laž pred istinom. U stvari pred onima koji su izašli na birališta, a to su u velikom broju stranački aktivisti i zaposlenici čija karijera ovisi o političkim previranjima.
S druge strane, na jedan dio birača vidljiv je utjecaj medijskih spinova i kampanja što potvrđuje i izjava jedne vjernice koju sam čuo tijekom Svete mise na dan izbora. Naime dotična je gospođa komentirala nakon svećenikovog podsjećanja na biskupovu poruku vezanu uz izbore, kako je za vrijeme komunizma bilo više tvornica nego sada!?
Što očekivati onda od takvih birača koji u trenutku izbrišu sjećanja na stradanja u Domovinskom ratu, stoljetne žrtve koje su ugrađene u našu državu i koju smo konačno iznjedrili prije samo 25 godina?
I sada, umjesto da krenemo u razvoj i prosperitet, povećanje životnog standarda te da iskoristimo sve prirodne potencijale i resurse koji su nam bogom dani mi se prepiremo oko beznačajnih i arhaičnih stvari.
U stvari, nisu beznačajne. Kome nije jasno da je povijest učiteljica života i da se bez jasne i čiste povijesne prošlosti teško može graditi budućnost u zabludi je. Političari su to pitanje trebali prepustiti znanstvenicima i riješiti jednom za svagda. No, pitanje je, je li to njima u interesu jer su im te teme ipak najlakše za svakodnevnu političku upotrebu? Tko će se mučiti i plaćati izradu programa i studija isplativosti, baviti ekonomskim reformama ili informatizacijom u društvu? Zašto ponuditi elektronsko glasovanje i očekivati daleko veći izlazak birača koji bi mogli upravo svojim razmišljanjem i procjenama pokvariti dosadašnju uhodanu političku praksu?
Najvažnije je kako se kotač povijesti neće tako lako vratiti unazad i da će naša država još godinama biti bitan politički faktor na europskoj političkoj sceni. Unatoč mnogobrojnom šlamperaju, korumpiranosti i našoj navici da varamo i pljačkamo vlastitu državu!
I kako je često gospodin s početka ove priče znao govoriti da je HTV katedrala duha, možemo reći kako je i hrvatska država srećom katedrala sviju nas i vrlo ćemo je teško sami srušiti.