tekst: Žarko Delač
Posljednji u nizu smijenjenih ministara hrvatske vlade vratio se u sigurnu financijsku i političku oazu koja nosi časno ime Hrvatski sabor. Pri tome je slijedio primjere svojih prethodnika i time samo potvrdio kako je povratak u Sabor predstavlja povratak u kažnjeničke klupe.
Tako će ovaj Sabor trajno ostati obilježen ne samo velikim brojem političkih prebjega već i sankcioniranih ministara.
Uz to, sada je primjetno da je ministar zdravstva svoj duži opstanak na poziciji uspio osigurati političkom pozicijom svoje zamjene u saboru. Predstavljajući ju kao novu i mladu snagu vladajuće stranke s jakim obiteljskim političkim vezama zastupnički položaj je bio idealan za daljnji politički razvoj. Sada je s tim ciljem treba negdje drugdje uhljebiti jer bi korištenjem blagodati dobivanja plaće narednih 6 mjeseci pala u zaborav i političko mrtvilo.
Kada je već riječ o zastupnicima ovog ih trenutka u Hrvatskom saboru ima svega 29 a uskoro 28. S obzirom na to da je na snazi zakon kojim se na izbornim listama za parlament mora osigurati 40 % žena očigledno je kako je i to još jedna u nizu promašenih i besmislenih zakonskih odluka. Što se s time želi postići jasno je samo predlagaču, a ne i zastupnicima u Saboru koji su automatskim dizanjem ruku taj prijedlog podržali.
Ovo je još jedan dobar primjer da je naš sustav političkog djelovanja vrlo neučinkovit jer izabrani su saborski zastupnici samo fikus izvršnoj vlasti. Umjesto da Sabor nadzire rad Vlade, odredi im ciljeve, prioritete i zacrta kvantitativne pokazatelje gospodarskog rasta čega se samo treba pridržavati.
U tom bi slučaju u vladi trebali biti stručnjaci, kompetentni intelektualci, a nikako političari kojima je osnovni hobi skupljanje nekretnina i trošenje na reprezentaciju. Tako bi funkcioniranje demokratskog sustava došlo u potpunosti do izražaja, smanjile se političke tenzije, koruptivna premreženost i neprirodna ovisnost Sabora o Vladi.
S obzirom na to da je danas situacija potpuno drugačija i Vlada upravlja Saborom umjesto obratno, suočeno smo svakodnevno s netransparentnim potezima ministara, podilaženju političkom utjecaju i osobnim interesima. Zamjenom dosadašnje ovakve političke prakse, a uz to i promjenom zastarjelog i dualistički orijentiranog izbornog zakona postigli bi vrlo jednostavno pozitivan sinergijski efekt.
Treba li podsjetiti kako smo za vrijeme stručne, a ne političke vlade predvođene već pomalo zaboravljenim Tihomirom Oreškovićem, postizali najbolje gospodarske rezultate, smanjili troškove i bili na dobrom putu da konačno dovedemo i nekog stranog investitora u Hrvatsku.
U tom kontekstu nije ohrabrujuća najava predsjednika najveće oporbene stranke kako želi biti premijer. Ne zbog toga što on to ne bi mogao kvalitetno odraditi, što je uostalom teško predvidjeti, već zbog uplitanja politike u rad izvršne vlasti.
Dok političari ne shvate kako je rad u vladi u prvom redu gospodarski i menadžerski izazov, a ne servis za prikupljanje glasova i izbornu promidžbu, nećemo se odmaknuti sa začelja u brojnim ljestvicama kojima se rangiraju gospodarski pokazatelji i pozitivna društvena kretanja u europskim državama.