IMA SRCU LIJEKA

tekst: Slavica Jurčić
foto: Mirella Brajdić
Ponovno putujem, a tek sam se vratila. Naravno da sam uzbuđena jer ću sresti moje drage rođake .
Idem s obitelji na vjenčanje Mirelle i Franje, dvoje mladih ljudi koji su odlučili uploviti u bračnu luku.

Naš put ponovno započinje u Brodskom Stupniku. Subota je ujutro i mi krećemo put Lumbardenika u blizinu Slunja.
Naša vozačica, suprugova sestra Marica, vozi cijelim putem. Ona vozi pažljivo i oko podneva stižemo u kuću naših rođaka koji žene svoga starijega sina.

Pripreme su u punom zamahu. Svi nas srdačno pozdravljaju. Moje je srce puno ljubavi prema tim dragim ljudima koji su u ratu ostali bez svega, a sada pod krov nove kuće dočekuju novu članicu svoje obitelji. Mirella je iz Brajdić Sela i bavi se seoskim turizmom. To je sve što ja znam o njoj.

Veseli tamburaši sviraju, a ispred kuće pleše se kolo. Tetke, ujaci, ostala rodbina i uzvanici časte se i vesele skupa s mladoženjom koji svakoga ljubazno pozdravlja i želi dobrodošlicu.
Uskoro se formira kolona koja kreće po Mirellu, u njeno rodno Brajdić Selo. Putem razgledavamo prekrasan okoliš i divimo se prirodi koja nas je potpuno očarala.

Stižemo po našu mladu. Njena obitelj nas veselo dočekuje na kućnom pragu. Ovaj dio je najzabavniji jer iz kuće izlazi „lažna mlada“ koja se šali i dobro nas sve zabavlja.
Naš mladoženja je nestrpljiv jer su izazovi pred njim. Mladenkina mama mu daje zadatke koje on mora ispuniti da bi vidio svoju lijepu Mirellu.

Desetak minuta šale, smijeha i veselja završava poljupcem i zagrljajem naših mladenaca. Ljubav vlada, a pjesma se razliježe po obroncima ovog pitomoga sela.

Sada nas kite djeveruše. Mladenkina obitelj nas zove i časti nas narescima, pečenkom, kolačima i voćem koji su lijepo dekorirani.

Dok se mi častimo, kroz prozor ugledam našu mladu i mladoženju na proplanku. Ona poput gazele graciozno hoda prema obližnjoj šumi i rukom i gestama pokazuje kao da nekoga zove.
Njena pojava probudila je moje zanimanje i tada primjećujem krdo jelena koji se oprezno kreću u daljini.

Ova vrijedna obitelj godinama je gradila ovo imanje i na njemu uzgajala mini-ponije i patuljaste koze. Jedan poseban član ove prekrasne prirode divni je bijeli jelen.

Njegova pojava mene je ostavila bez daha. On predstavlja slobodu i svu ljepotu ovoga prekrasnoga kraja.
Krdo se kreće oprezno i gotovo nečujno, a naši mladenci se vraćaju k ostalim svatovima, te nastavljaju s veseljem pod krovom jer je počeo jaki pljusak.

Ja iz dvorišne zgrade promatram kroz prozor ove divne životinje koje kao da plešu i ponosito pokazuju svoje raskošno rogovlje.
Bijeli jelen se ponaša kao predvodnik, što vjerujem da i jest. Svoje krdo predvodi u jednoj vrsti plesa. Mene ovaj lijepi prizor podsjeća na priču o Zlatokosoj koja je spavala u jelenskom ležaju i razumjela životinjski jezik.

„Je li ovo bajka?“ pitam se danas, dan nakon svatova koji su mi uljepšali vikend. Moje srce je pomalo tužno, ali se nadam da ću se uskoro vratiti u ovaj prekrasan kraj.

Stih jedne pjesme cijelim putem smo pjevušili pri povratku kući:

„Neću vode iz frižidera, dajte onu s Plitvičkih jezera,
onu što sam pio pola vijeka, bez te vode srcu nema lijeka”.
Mome srcu ima lijeka. Liječe ga ovi dragi ljudi koji su me prihvatili u svoju obitelj i to su mi danas, ali i bezbroj puta prije pokazali.