TRAJANOVE UŠI

piše: Mirko Omrčen
Postoji bajka koja govori o ušima cara Trajana. Ta bajka ima više verzija, a jedna od njih je, kako je davno bio jedan car koji se zvao Trajan. Imao je kozje uši. Svakoga dana dolazio je k njemu jedan brijač da ga brije.
Uvijek poslije brijanja car bi brijača, koji ga je brijao, pitao što je vidio. Svaki brijač bi uvijek odgovorio da je vidio“Kozje uši“! Potom bi car davao naredbu da ih se ubije.
Došao je tako red na jednog brijača koji se napravi bolestan i posla svog mlađeg učenika k caru da ga obrije.
Nakon što je mladić cara obrijao, ovaj ga upita što je vidio, na što učenik odgovori da nije vidio ništa. Car mu dade dvanaest zlatnika i naredi mu da ga od sada samo on dolazi brijati.
Mladić je redovno dolazio brijati cara tajio je, i nikada nikome nije rekao da car ima kozje uši.
Ta tajna ga je s vremenom sve više i više mučila, pa se skoro razbolio zbog toga. Primijetio to njegov majstor te ga pitao što mu je.
Mladić mu odgovori: “Bilo bi mi lakše da mogu nekome reći, ali ne mogu to reći“. Majstor mu predloži, da ako neće njemu reći neka iziđe u polje, pa iskopa rupu, neka zavuče glavu u nju i tri puta kaže što ga muči, potom neka rupu opet zatrpa i stavi kamen na nju. Učenik tako i učini. Iskopa duboku rupu i u nju šapnu: “U cara Trajana kozje uši“.
Potom rupu zatrpa i na nju navali veliki kamen. Bi mu lakše.
Nakon nekog vremena na tom mjestu, iz rupe ispod kamena nikne vrba. Naiđe pastir i od njene grančice napravi sviralu. Kad je počeo svirati iz svirale iziđe glas:“U cara Trajana kozje uši“.
To se odmah razglasilo po cijelome carstvu i na kraju sazna za to i sam car. Pozove mladića i upita ga zašto je cijelom puku oglasio da su u njega kozje uši. Prestrašeni mladić ispriča caru sve kako je bilo. Car odluči provjeriti njegovu priču, pa zajedno s njim ode na mjesto gdje je mladić jamu iskopao. Tamo nađu neposječen još samo jedan prut vrbe. Car naredi da se od njega napravi svirala. Tako i uradiše.
Kad su počeli svirati, iz svirale iziđe glas:“U cara Trajana kozje uši“. Uvidje car da se na zemlji ništa ne može vječno sakriti, oprosti mladiću život i dopusti svim brijačima da ga mogu dolaziti brijati.
U Trajanovim “kozjim ušima“ krije se slika stanja u Rimskome carstvu za njegovog vladanja.
Ta slika je takva da u carstvu vlada nemoral, nepravda, nesloboda, pravo jačega i moćnijega. To je posebno izraženo u osvojenim provincijama, koje pod njegovom vlašću gube sve slobode, jezik, vjeru, običaje…
Tko glasno govori gubi glavu, tko šuti bude nagrađen sa “dvanaest zlatnika“ i “ima monopol na brijanje“.
Ova bajka slikovito ukazuje na činjenicu da se istina ne može sakriti, da se uvijek probije, ma koliko je potiskivali u rupu. Ali ukazuje i na činjenicu da samo otkrivanje tajne ne uvjetuje nestanak careve nakaznosti.
Tajna je sada samo legalizirana, ozakonjena: Imam kozje uši i što mi tko može? Od sada svi znaju, no opet ne smije nitko reći da je car nakazan, jer će svi koji to kažu završiti kao brijači koji su se to usudili kazati. Nakaznost ostaje i ne usuđuje se nitko ništa učiniti protiv njegove nakaznosti.
Priča o caru Trajanu i u naše je vrijeme aktualna i u svakodnevnom životu.
Kad bismo našu “bradatu“ vlast obrijali vidjeli bismo da i ona ima velike “Trajanove kozje uši“.
Vidjeli bismo nemoral politike, vidjeli bismo nepravdu i neslobodu na svakome koraku. Vidjeli bismo političko-ekonomsko nasilje i grabež, korupciju i zelenaštvo, otimačinu i izopačenje pravde, nepravične sudove, političku laž i oholost. Duh isključivosti, dominacije i neravnopravnosti. Ugnjetavanje i eksploataciju.
Vidjeli bi jednu izrabljivačku, tiransku i reakcionarnu vlast koja krade, otima, prodaje, laže i vara samo da bi ostala na vlasti Vidjeli bi pohlepu moćnika i njihovu gramzljivost bez granica. Vidjeli bi veliku većinu koja živi ispod svakog ljudskog dostojanstva i čovjeka koji moralno propada i materijalno umire.
Vidjeli bi kolone iseljenih, nezaposlenih, obespravljenih, razočaranih, prevarenih, osiromašenih, pokradenih, kolone iskorištavanih, izrabljivanih i potlačenih…
Vidjeli bi da ovdje nema napretka i razvitka i da je današnja RH jedna od neslobodnijih i nerazvijenijih zemalja nekadašnjeg istočnog bloka, u kojoj kao takvoj nitko ne odgovara za svoje odluke, a tamo gdje se briše odgovornost ne vlada demokracija tu vlada diktatura. Strah od preuzimanja odgovornosti očigledan je i kod relevantnih društvenih čimbenika, koji se ne usuđuju preuzeti odgovornost u smislu da svojim djelovanjem izvrše svoju zadaću isključivanja bilo kakve diktature.
Upravo na tom njihovom strahu počiva uspjeh diktature.
Bajka o caru Trajanu slikovito prikazuje i dvije ljudske osobine. Hrabrost i kukavičluk.
Hrabrost onih“brijača“ koji se ne boje, unatoč kazni koja će uslijediti, a to je smrt, reći caru istinu, a istina je da on ima “kozje uši”. Kukavičluk se očituje kod mladog “brijača“, on se boji caru reći istinu koju je vidio, prešućuje je i biva nagrađen. No ta istina koju ne smije obznaniti toliko ga opterećuje i zarobljava mu dušu da se na kraju mora povjeriti samoj zemlji, čime sebe oslobađa.
To je krasna pouka za svakog tko se boji reći istinu i spoznaja da istina uistinu oslobađa (Iv 8,32).
Relevantne čimbenike hrvatskog društva, ili većinu njih, napustila je hrabrost, jer ne vide izlaza, ili bolje reći, jer ga ne žele vidjeti, jer su zarobljeni strahom i jer se ne usuđuju suočiti i boriti se sa stanjem u koje su zapali, koje ih baca u tjeskobu u strah. Pouzdanjem u Onoga kome je sve moguće iz stanja straha i tjeskobe (Mk 14,33 sl) ustaje se pobjednički i sa sposobnošću da se suoči sa strahom i svojom sudbinom (Lk 22,41-45).
Duboko sam uvjeren da je jako malen broj onih koji bi odobravali i koji bi se slagali s današnjim stanjem u RH.
Stoga šutnja koja je na djelu ne znači da je ona znak odobravanja. Ona može značiti samo jedno, a to je strah.
U životu postoji vrijeme šutnje i vrijeme govora.
Sadašnji trenutak u kojem se nalazimo nikako nije ono vrijeme koje bi mogli označiti kao vrijeme šutnje.
Sadašnji trenutak vapi za riječju istine i upravo danas je vrijeme, vrijeme govora, jer kad ako ne sad…..?