Mirko Popović
Ovdje s prozora tek ujesen svijetli Izabelino lice
Kao rijeka izdužena prema istoku
Po slikama, po kistu i njenoj zaustavljenoj ruci
Po rukotvorinama i obrisima radne sobe
Večeras su sjele debele sjenke. Otkrit ću vam
Tajnu – to je opet potonula u magline i
Svojevrsne tuge, u jesenje izohipse uplovila
Kao pustinjak u betonskoj pećini
Devetoga kata, kao listopadna struna
S mimikom riječi: Bože kako je tužno bez djece
Ponekad prema zapadnoj periferiji
Zajedno gledamo u ništa i poslije mi otvara
Svoje srce istim riječima: Feniksu svom
Uramit ću sliku svojom samoćom, optočiti je
Rumenilom lišća. Feniks mi se javio, rekla je potom
Znam, majko, da te slike nema, da je nikad
Nije ni bilo. I nastavio: Ne tuguj, ne cvili
Oslušni, još je smijeh u mojoj dječačkoj sobi
Uzmi kist, svoje palete, crtaj stvaran svijet
Stvarno je i sjećanje na moje zelenosmeđe oči
Crtaj ih i usamljenost pretvori u lijepe dane
Ti znaš da nikada više nećemo biti obitelj
Nje više nema, oslušni je u svojim slikama
Neka iz njih, umjesto iz ruševina
Šikne život prema suncu, a ti ga kreiraj
I oblikuj ono što si uvijek voljela
Slikaj pejzaže dok ne stignu nad Sarajevo
Tjeskobne kiše i magle ne donesu zaborave
U kojima grob grobu šapuće: Vidiš li kako ti
Iz kose ispada mrtvi srebrni prah
Najčešće u desnom okrajku vidnog polja
Korača Izabela valerima lišća optočena
Dok se primiče nešto je doziva
Nešto što je neumitnošću vremena nestalo
A to je, dragi čitatelji, Izabela
Potonula u svoje ogledalo
I ne zna da tone u sinovljev eho
Ili ga sanja: Slikaj svoje fenikse
Svoje uspomene, majko, pejzaže
One koje smo nekad voljeli