Mirko Popović
U glasu mu ispraćam
Jata koja se ne vraćaju
Dok mu vid očinji otkazuje
Dok zakazuje zglob
I desni palac izdaje
U oku mu vidim
Korijenje žalosnih vrba
Što kiše ga ispiru
Pa vrata na koja kucam
Srce mu otvara rukopisom praha
Koji već u osam
Brzaci sutona otpušu
Onda s njegovim zvijezdama
Što gasnu kao lutalice u bezdnima
Šapnem: Nemoj, ne tuli
To bujice odnose
Višak prosanjanog
U sluhu mu slušam
Jek i breme noćnoga neba
Pa nespretno kažem:
To uvijek se nanovo mlade
Raspliću grane i vraća glas
Ptica pjevica, jutrom
Što umiva rijeku
Da slika ušća zasvijetli
U oku novih izvora