piše: Ruža Silađev
U nedjelju, 25. rujna ove godine, u Sonti se održava osamdesetpeti po redu Grožđe-bal.
To je tradicijska mjesna manifestacija koja je zaživjela 1928. godine Od tada do danas je prekidana tri puta. Prvi put, jednom za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, drugi put 1965. godine zbog izlivanja Dunava i 1991. godine, opet zbog rata.
U nastajanju su postojale tri ovakve manifestacije u našemu selu. Njemačka, mađarska i šokačka. U početku su to bile zahvale za godišnje plodove vezane uz vjerske obrede.
Održavale su se najčešće koncem rujna i tijekom listopada. U njemu su svi učesnici bili iz Sonte, a gosti iz drugih mjesta su bili dobrodošli kao posmatrači.
Ovdje će biti govora o šokačkom Grožđe-balu.
Igre su počinjale već u nedjeljno jutro, kada su parovi, momci i djevojke, pudari i pudarice, obučeni u najsvečaniju nošnju, baš ovako kao na ovoj fotografiji odlazili u crkvu na veliku misu.
Ova fotografija je snimljena 1960.godine. „Kneginja“ je bila Eva Zec, Gašina, a „Knez“ Joza Klecin, Pantin. Tada Grožđe-bal nije „išao“ na misu. Povezanost crkve i Grožđe-bala se odnosi na ranije godine, prije i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i u novije vrijeme oko devedesetih godina, pa do današnjih dana.
Na fotografiji su Pavka Šokac, Žiškova, rođena 1942. i Josip Silađev, Gundurov, rođen1940, umro 2008. Oni su par, pudar i pudarica. Između sebe drže nađak. To je ukrašeni štap koji ima veliku i malu dršku, a okićen je prirodnim asparagusom, umjetnim cvijećem (prirodno bi se lako osušilo) i trakama od krep papira. On predstavlja čokot rodne loze. Ranije generacije su ga od trenutka ukrašavanja do predstavljanja u Grožđe-balu, ostavljale u Domu mladeži, a u novije vrijeme su ga čuvale pudarice u svojim domovima.
Kad par krene u crkvu odlazio je zajedno u Dom mladeži po njega ili kao u ovom slučaju pudar je dolazio po pudaricu njenoj kući i zajedno su nosili nađak u crkvu. Svake godine je bilo dvanaest parova. Oni su u crkvi za vrijeme mise stajali ispred kora (klupa), tako da ih je sav puk u crkvi mogao vidjeti. Po završetku mise bili su blagosivani kao i ostala svjetina, odnosili su nađak u omladinski dom ili u ovom slučaju djevojčinoj kući.
Poslije ručka, pudar je sa konjem, bez sedla, okićenim ćilimcom dolazio pudaričinoj kući. Tu je pudarica kitila konju oglavu krunom od asparagusa, ruža i traka (plantika) od krep papira kao što je i nađak. Kruna je stajala konju na čelu, a trake su visile uz glavu.
Ovom prilikom pudar je bio odjeven u bričes pantalone i obuven u visoke čizme. Pudarica je bila odjevena kao i sve ostale pudarice u bijelu košulju (bili, vezeni i pulani košuljac) sa dugim rukavima, plavu suknju od lakog štofa ispod koje su virile čipke (ekleraji skoro dlan široki) i bijelu svilenu kecelju (bili, svileni pregač).
U prvotnim Grožđe-balovima pudarice su nosile crvene suknje od raše (tanka čoja). Kosu su češljale u jednu pletenicu zabačenu preko vrata na leđa, a povezanu sa crvenom mašnom (mašlijom). Par je kroz selo prema mjestu sastanka sa ostalim učesnicima išao pješice. Momak je desnom rukom držao ular, a sa njegove desne strane je koračala pudarica. Oni su se pridruživali povorci Grožđe-bala koja je kretala po „Kneza“ i „Kneginju“.
Pudari su uzjahali neosedlane konje prekrivene ćilimcima, a pudarice su se penjale u cvijećem i ćilimima ukrašena zaprežna, drvena kola (vatrena kola) i tako su nastavljali kroz cijelo selo. Na čelu povorke je jahao redar u uniformi, sa osedlanim konjem. Uz njega drugi redar koji je mijenjao mjesto, jer je obilazio i nadgledao cijelu povorku i pravio reda.
Iza prvog redara je jahao na neosedlanom konju Prvi pudar sa državnim barjakom. Iza njega je jahao Stari pudar i onda svi ostali pudari raspoređeni u četiri reda po troje.
Iza njih uređen prirodnim cvijećem i bijelim ćilimima fijaker sa kočijašem i Prvom pudaricom Grožđe-bala koja je Počimajla. Ona prva pjeva i započinje igru. Iza njih ide fijaker sa knezom i kneginjom urešen na najbolji mogući način. Na Grožđe-balu su čak i kandžije kočijaša okićene cvijećem.
Iza ovoga fijakera idu troja kola u kojoj su po četiri pudarice koje cijelim putem pjevaju i igraju uz pratnju bande sa harmonikom, violinom, tamburama i begešom, u četvrtim kolima. Iza njih su išli svi mogući maskirani zabavljači. Cigani, prosjaci, pijanci, dobošar, vračarice, vrag, vještice, igrajući medvjed, majmun i perjar (perjaš).
Svatko se trudio odigrati svoju ulogu što bolje tog nedjeljnog popodneva i tako zasmijati, nasamariti i prevariti posmatrače na sokacima. Najbolje je to išlo perjaru. On se začas stvorio tamo gdje ga se ne očekuje i razbacao perje (usitnjen plod rogoza) po posmatračima.
Uvečer je svaki pudar dolazio kod svoje pudarice na večeru. Ponovno su se oblačili u svečanu odjeću baš kao na ovoj fotografiji. Do mjesta gdje se održavala večernja priredba opet su išli pješice. Nađak je nosila djevojka u desnoj ruci.
Grožđe-bal se nastavljao do duboko u noć uz učešće svih sudionika i publike, uz veselu glazbu, igranku, pjesmu, šalu i igrokaze. Grožđe se prethodnih dana izvjesilo na strop, a publika i učesnici su na kraju večeri „krali“ grozdove. Pod budnim okom redara su bivali uhvaćeni i privedeni knezu i kneginji koji su određivali kaznu u novcima, za koju se ama, baš nitko nije bunio.
Na priredbi dok su se pjevale pjesme: Okopali mi vinograd (pretpostavlja se da je ovo autentična, autohtona pjesma, nepoznatog autora, pisana sonćanskom ikavicom), Nije majka rodila junaka, Sirotice ti, i O, jesenske duge noći, nađak je bio pridržavan rukama pudara i pudarica, slaveći jesenje plodove i berbu grožđa.
Za uspomenu na učešće na Grožđe-balu pudarica je dobijala nađak, a pudar krunu sa konjske glave.
Ovi predmeti su dugo stajali u pridnjim sobama, sve dok ih potpuno ne prekrije prašina, a zaborav nadajmo se da neće, bar dok se sjećanja prenose pismeno ili usmeno.