UČITELJICA

tekst: Ruža Silađev
Kad se sjetim školskih dana neizbježno se sjetim moje prve učiteljice Borinke Maširević i prvoga dana u školi. Sjećanja jesu blijeda, ali su se neki detalji urezali u pamćenje. U školu sam krenula u jesen 1956.godine. Radost i strepnja što ću konačno u školu su bili preveliki.

Radovala sam se školi zato što ću najzad imati pravu olovku i pravi papir na kojem ću moći crtati do mile volje. 

Od kad znam za sebe privlačili su me ti magični predmeti do kojih se u to vrijeme teško dolazilo. Bijeda i oskudica su nas tada obilno pratile.

Novine „Borba“ su bile jeftine i moj otac ih je ponekada subotom kupovao. Čim bi dobio novine u ruke, odmah je meni dao jedan list i ja sam se užurbano hvatala posla. U kući je bila samo jedna plava mastiljava olovka, koju bih prislonila na jezik i ona bi se zaplavila u dodiru sa pljuvačkom kao i moj jezik. Pisala bih po bijelom polju koji je oivičavao tekst na listu novina. Morala sam jako paziti da ne „zakrmačim“ i tekst, jer onda otac ne bi mogao čitati. Kad bih završila sa jednim listom, dobila bih drugi i tako redom. Mama se ljutila na oca, jer sam bar tri dana u tjednu bila plavih obraza, usana, ruku, jezika, haljinice, stola, svega oko mene, dok ne bih ispisala sve što se ispisati moglo.

Strepila sam od škole jer su me stariji rođaci i susjedi, koji su imali tu čast da već idu u školu, plašili školom.

–E, vidićeš ti kad pojdeš u škulu! Kako ćeš onda kad ti učiteljica opali gunjinim prutom!?!

Došao je i taj dan. Dan polaska u školu. Mama me je povela zajedno sa drugim mamama i djecom iz našega sokaka. Škola je bila u Vojvođanskoj ulici (Gle slučajnosti! Sagradih kuću u zrelim godinama, u toj ulici.), na današnjem broju 63. Tu su sada stanovi za prosvjetne radnike, a narod ih zove Učiteljski stanovi. Škola je bila prizemna zgrada, okrečena u bijelo i kad su me kasnije pitali gdje idem u školu odgovarala bih da idem u bilu škulu kod Pejaka. Prvi susjedi su bili Pejakovi. U dvorištu je bio bagrem, a ispod bagrema je stajao stol sa nekim papirima. Iza stola su stajale učiteljice i učitelji i prozivali djecu.

Ispod bagrema nas je povela učiteljica u učionicu na upoznavanje. Učionica je mirisala na čistoću i na kremu za cipele, tj., drveni pod je bio namazan nečim crnim. Bilo je toplo vrijeme i naša učiteljica je bila u ljetnoj haljini žute boje sa sitnim, crvenim cvjetićima, koja mi se odmah jako svidjela.

Učiteljica je bila nasmijana sa lijepim, bijelim zubima, tamnim očima i crnom gustom kosom koja je padala po vratu. Ooo! Kako je učiteljica bila krasna! Poslije sam kod kuće pričala kako je učiteljica lipa i prava je gospoja! Kasnije kad bi me teta htjela naljutiti samo bi rekla da mi je učiteljica klištata (okata) i zubata, na što sam ja skakala od jida i govorila da je moja učiteljica najljepša na svijetu, odmah poslije mame!

Mame su morale kući, a mi smo ostali sa našom učiteljicom da se upoznamo. Neki su plakali, a ja nisam znala zašto, jer sve mi je bilo po ukusu. I velika i svijetla učionica i mnoštvo novih drugarica i divna učiteljica. Ime joj je bilo Borinka Maširević. Govorila nam je o pozdravljanju, higijeni tijela i rekla da moramo paziti na nos, da ne curi. U tom času, djevojčica ispred mene, u prvom redu, zadignu kecelju-pregaču i šmrknu u nju.

 -E, ovako, deco, ne bi trebali raditi. Za tu priliku morate nositi maramicu u džepu i sa njome brisati nosić!- rekla nam je učiteljica.

  -Ludog li sjećanja! Baš sam to upamtila?! Ipak nije na odmet, zar ne?!

Čekala sam taj dan, a i sljedećih dana te jeseni kada će se pojaviti prut od gunje. Međutim, ni te jeseni, niti sljedeće dvije godine koliko nas je učila naša učiteljica Borinka, gunjin prut se nije pojavio. Sjećam se samo blagog, promuklog glasa, sada znam, beskrajno strpljivog. Ne sjećam se nikakvog podizanja tona, ljutnje ili nestrpljivosti. Ne sjećam se ni kažnjavanja.

U pripremanju za školu otac mi je znao često reći:

-Tebe će sad škula bit drugi dom, a učiteljica će ti bit druga mama. A, mama se mora slušat! Jel tako?

Prihvaćala sam očeve savjete, jer zna se što otac i mati kažu, za nas djecu je to bila svetinja. Na neki način i je mi škola bila drugi dom, pa čak i onda kad je bilo teško. To teško je počelo već onih dana kada smo počeli sricati prva slova. Moje prve susjede su za tili čas čitale tj. sricale prve slogove: ma-ma, ta-ta, ba-ba… Ja sam uporno slovkala: m-a, m-a, t-a, t-a, b-a, b-a… Uveče bi mama izvlačila fitilj u petrolejci najviše što je mogla i govorila ocu:

-Ajde, ti si pismeniji od mene. De, ti je pomozi! Znaš da ja ne voljim čitat i misna molitva mi teška. Al, ona mora naučit čitat i pisat, ma, se ja ne zvala Ana.

Otac bi mi pomagao koliko je znao, međutim, uspjeha nije bilo. Tada se mama spremila i pošla učiteljici.

–Molim, vas učiteljice, šta ćemo ti radit?! Ona nikako ne zna čitat! A, vidite, kaka je slaba! Ta, neće moć motiku u ruke. Njoje će tribat knjiga i klajbas!

Učiteljica je od tada više pažnje posvećivala meni i još nekolicini učenika. Ostajala je sa nama poslije sati i blagim riječima poduke uspjela nas naučiti čitati. Sjećam se da je divno crtala i sati su uz njene crteže, tj. uz vizualnu nastavu brzo prolazili.

Pretražih ovih dana fotografije iz školskih dana i nađoh fotografiju prvog A razreda, osnovne škole Ivan Goran Kovačić, Sonta, moj prvi razred sa učiteljicom Borinkom. Pretpostavljam da je fotografija nastala krajem školske 1956./1957.godine, jer se fotografiralo obično na kraju školskih godina.

Na fotografiji su ( s lijeva na desno) čuče: Miloš Pavka, Fajferova (udata Gal), Karajkov Agica, Gerina-Reljina, udata Prelić, Kopunova, učiteljičina kćer Cica i sin Bata, Miloš Ruža, Mežina, udata Silađev, Silađeva i Bogdan Agica.

Drugi red, sjede: nepoznata djevojčica, zaboravila sam, Matin Kata, Cecina, udata Šegrt, Ničina, Barun Ana, Barunova,udata, meni nepoznato prezime, Vodeničar Maca, Dulina, udata, Šegrt, Tatulina, učiteljica Borinka Maširević, Klapčić Marica Janja, Šerina udata, Bukovac, Rankova, Jerkucin Marija, Maca, Košarina, udata Brdarić, Stijina, Vidaković Ana, Mišina, udata Lovrić, Jakšić Ruža, Šibina, udata Lukić, Bodišova, Zec Bernardica, Kozina, udata, nepozn. prezime.

Treći red, stoje: Kosovac Nada,udata, nepozn. prezime, Vidaković Marta, Rotkvina, udata nepozn. prezime, Klapčić Kata, Šerina, udata Silađev, Punđina, Barun Eva, Barunova, udata Mihaljev, Carićova, Cigić Anuška, Šugarova, udata, nepozn.prezime, Pejić Janja, Špijunova, udata, nepozn. prezime, Išpanov Ana, Gogina, udata Mihaljev, Buvina, Krstin Kata, Kozonjina, udata, nepozn. prezime.

Četvrti red stoje: Domić Antun, Cagin, Domić Antun, Dončev, Lukić Ivan, Belin, Mirčić Slobodan, Mišković Ivan, Popović Miša, Zec Mata, Prakaturov, Popović Branko, Đanić Stipan, Medicov, Lovrić Zvonko, Kalanjoš Ivan, Zec Josip, Colin, Bijelić Miloš, Popović Janko i Rakin Josip, Rakin.

Neki od nas su otišli u vječne daljine, a ne znam da li je naša učiteljica još živa. Kaže se da su ljudi živi onoliko koliko se o njima pamti i priča, pa ja eto napisa!

Poslije svega

U proljeće 2008.g. po izlasku iz crkve sa svete mise, sretnem se sa školskom drugaricom. Tad je već bila izašla iz tiska moja prva knjiga.

-Sićaš li se ti, Ružo, završetka prvoga razreda? – upita me između ostalog.

Nisam se sjećala baš mnogo, jedino me na taj dan podsjeća knjiga MEDO koju sam tada dobila na poklon i koju čuvam kao svetinju.

–Stojali smo, cili naš prvi razred, u ladu pod ’nim bagramom, a učiteljica je dilila knjige za nagradu i đačke knjižice. Ka’je prozvala tebe rekla je:

–Evo jedne devojčice koja je teškom mukom, mojom i njenom savladala čitanje. Danas mogu reći da je ona među najboljim đacima i sa ponosom joj dodeljujem ovu knjigu.- završila je moja školska drugarica, a ja ostadoh veoma dirnuta.