piše: Ruža Silađev
Očito je da je ovaj desetogodišnji momčić na dječjem biciklu vrlo sretan. Snimljen je na kirbaj 1970.g u Sonti u dvorištu roditeljske kuće. On je Stipa Miloš, Mežin (1960-2007).
Bio je vrlo veselo, vickasto i poslušno dijete. Obožavao je razne poljodjelske strojeve među kojima je na prvom mjestu bio traktor. Još kao trogodišnjak uzimao je bilo što, komad drveta, pruća, komadić kruha ili krišom sa astala, od matere tjesteninu (par rizanaca) i igrao se igre traktora. Zaneseno je vukao tijesto po stolu i pri tome se glasao oponašajući zvuk traktora.
– Vidi, mamo, gledaj, gledaj! – pozivao je majku ili nekog drugog od prisutnih – sad ide ferguson –. Poslije bi po astalu zaređali i zetori i guseničari, pa tako igri nije bilo kraja.
Kada je malo porastao, u dobi od pet, šest godina, prioritet njegovih zanimanja su postali bicikli. U Sonti se i danas za njih kaže, u jednini, bicigla, a u množini, bicigle.
U to vrijeme je u našem selu bicikala već bilo podosta. Djeca su vozila muške bicikle (češće su se kupovale od ženskih) za odrasle ispod štangle, a svaki od njih je žarko želio imati dječje biciklo, biciglicu. U našem sokaku se prvi puta pojavio tih godina, a ponosna vlasnica je bila gošća iz Sombora. Jato dječurlije je trčalo za njenim biciklom.
„ Mladić“ sa fotografije je tada imao koju godinu manje od Somborke ali oka nije skidao sa biciglice. Znao je dugo pričati od biciglice, pa se sugovornicima činilo da je ta biciglica veća od aviona. Često je molio roditelje, naravno, prvo mater:
– Ka’ ću ja, mamo, dobit biciglicu?
– Ajoj, dite moje! Bicigla je jako skupa. Jedva smo kupili veliku biciglu da imamo za it na njivu.
Često su otac i mati išli zajedno na biciklu. Ona sjedeći na štangli naprijed, a on redovno vozeći. Stipa se nije dao zbuniti, već je zapitkivao i molio i oca.
– Dado, molim Vas, da mi kupite ti i mama biciglicu.
– To ćemo, dite, još vidit. Ima puno pridnijega što triba kupit. Al, dobro, vidićemo.
I otac i mati ga nisu htjeli razočarati, ali prema njihovim prihodima, a još su školovali i stariju kćer, uopće nije moglo biti govora o kupovini dječjeg bicikla. Ipak su djetetu davali nadu i sami ne vjerujući u nju.
Stipa je nekoliko godina bezuspješno molio roditelje za kupovinu biciglice. Deseti rođendan toga proljeća je prvi put proslavio bez sestre. Ona je prošle školske godine završila srednju školu i tog proljeća se zaposlila i otputovala u Istru.
Nakon šest mjeseci rada je dobila dopust i obrela se u roditeljskoj kući u Sonti. Sreći nije bilo kraja. Jednom prilikom je rekla:
– Stipo, obili voljijo it na more? Kad se vratim mogu ti povest sa mnom u Istru, da vidiš kako izgleda more.
U prvi tren se činilo da je sretan što će prvi put vidjeti more. Ujutro uz doručak je rekao:
– Seko, ja bi bolje da mi kupiš biciglicu.
p.s. U drugoj polovici mjeseca kolovoza te 1970. u Istru je sestri doputovalo pismo iz Sonte sa ovom fotografijom.
