Adolf Polegubić
kad jednom
ni pogleda više
ni šupljine očiju
ni koraka
iz ostataka kostiju
ni straha iz
dubine srca
ne bude
odakle ću ti domahivati
kad me ovdje ne bude
kad ne bude ničega
osim pjesme
koja svjedoči
o nama
i jednom vremenu
izvan vremena
možda ćeš i tad vidjeti
moje lice
kako se odnekud smije
i zaljubljeno divi ljepoti