Piše: Katarina Pavlović
Osjećam snagu tog gorkog, otežalog zraka. Izjeda moje nosnice. Nesnosno. Skoro do bola.
Znaš li što to trune? Slutiš li čiji je to smrad?
To su trule duše. Trulih ljudi. Ružnih iznutra, toliko ružnih da oko sebe šire smrad svojih istrunulih ostataka. Sve u njima kao da se predalo tom porazu duše.
Hodaju tako nekim otežalim koracima, misleći da je sve u redu. A vidiš im u pogledu da trunu…
Ne, ne mislim o njima loše.
Ne, ne mislim o njima ništa.
Kada o nečemu razmišljaš, tome i pridaješ značenje. Samo im posvećujem ove rukom pisane riječi. Zadnje i prve. Neka im je to dar, tim ljudskim trulostima.
Toliko su mi puta pokušali prodati svoje gadosti pod radosti! Pakirali su svoje smeće u najljepše celofane što ih je svijet mogao gledati.
Moje oči su plakale zbog toga. One su znale da su ti pokloni prevare. Znale su da su to posljednji trzaji trulih da i tebe istrule. Lijevale su niz lice u potocima moje suze. Jer uvijek vjeruješ da dobiješ što daš. Samo ne možeš od truleži očekivati cvijeće u cvatu. To zapamtite!
Nije vam uspjelo i neće.
Samo izgledam krhko, napuklo. Ipak nisam. Imam zidove oko sebe.
Moji su zidovi izgrađeni od pomno biranih duša, ljudi koji me vole. Ne traže ništa, osim moje prisutnosti, moje ljubavi.
Te zidove, njih ne možete. Ne! Njih srušiti ne znate! Oni mirišu na zdrave duše. To vas plaši.
Makar među njima ima fizički oštećenih, makar među njima ima psihički oštećenih. Njihove su duše cijele. One mirišu na cijelost.
Ti me zidovi drže. Iza njih sam osjetljiva. Uvijek ću biti. Takva sam.
Ali slušajte me! Imam svoje zidove. Oni su baš lijepi iznutra. Meni je tako toplo iza njih. Tako se sigurno osjećam tamo. Pa mi ne možete ništa, vi truli ljudi! Zato idite, potrčite brzo! Jer – možda vam se svidi biti zdrav…