GOSPODIN MINISTAR

piše: Igor Matijašić
Politički pregovori i dogovori su gotovi, predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću povjeren je mandat za sastavljanje nove vlade, a iznimno je velika količina potpisa podrške s kojima je došao k predsjednici Kolindi Grabar Kitarović.

Sve nekako vodi k tome da bi se uskoro trebala formirati puno stabilnija vlast od one prijašnje.

U svom prvom obraćanju nakon dobivanja predsjedničke potpore Plenković je istaknuo važne ciljeve kojima će svi težiti: spominjao je gospodarstvo, otvaranje novih radnih mjesta, demografsku obnovu, funkcioniranje pravne države…

Negdje u tom nepreglednom nizu kojeg svi Hrvati itekako vole čuti spomenulo se i obrazovanje, točnije nastavak obrazovne reforme koja je, po njegovim riječima, iznimno bitna.

Sudeći po tijeku pregovora čini se da baš i nije.

Naime, u nadmetanju za fotelje (koje nikom nisu važne, kako svi javno ističu!) spominjalo se ministarstvo financija, rada, vanjskih poslova, regionalnog razvoja… Određeni pojedinci iz redova HDZ-a ili MOST-a gotovo su na samom početku bili predodređeni za pojedino ministarstvo i nitko od toga nije odstupao.

O obrazovanju se tek malo promišljalo. Stidljivo se kroz medije provlačilo ime karlovačkog gradonačelnika Damira Jelića, ponovno je svoje zagovornike dobio bivši ministar Radovan Fuchs, no nikakve konkretne naznake nisu dane tko bi zapravo mogao biti novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta.

Jedino što je na samom početku pregovora postalo razvidno jest činjenica da novi ministar neće biti i onaj stari – Predragu Šustaru su svi okrenuli palac dolje. Ne treba zaboraviti da su ga mnogi od tih istih ljudi (ne tako davno) javno podržali kao najbolje rješenje.

Ako se pogleda web stranica MZOS-a moguće je vidjeti čitav niz imena ministara, od vremena kad su znanost i tehnologija te prosvjeta i sport bili razdvojeni. Mnogi u obrazovanju sjetit će se Ljilje Vokić, Vladimira Strugara  ili, pak, Božidara Pugelnika, a samo će rijetki znati da je jedno vrijeme ministar znanosti i tehnologije bio i Ivo Sanader.

Ono što je odmah uočljivo u toj niski imena jest činjenica o nedostaku kontinuiteta. U dvadesetšestogodišnjoj povijesti hrvatske države samo je Dragan Primorac bio ministar više od četiri godine. Riječ je o osobi koju će mnogi odmah povezati s (ne)uspješnom reformom školstva pod nazivom HNOS. Mnogi ministri bili su na toj poziciji puno kraće, neki tek jednu godinu. Postavlja se opravdano pitanje koliko bilo koji pojedinac može nešto promijeniti u tako kratkom vremenu.

U svakom slučaju, novog ministra čeka jako velik posao jer je područje koje pokriva itekako opsežno i zahtjevno. Iako jedni tvrde da sve treba podrediti znanosti jer bez nje nema opstanka, drugi su skloni tvrditi da smo samo preko sporta poznati i izvan domaćih okvira.

Ključ svega ipak leži u obrazovanju, slažu se i jedni i drugi.

Hrvatsko školstvo danas je na velikoj prekretnici. Učitelji su sve više izloženi pritiscima pojedinih roditelja koji dobro znaju svoja prava, izbjegavaju svoje obveze i ne prežu da dođu do cilja za svoje dijete (čitaj: dobre ocjene koja će im otvarati daljnja vrata).

U javnosti se sve više stvara dojam da se učenici zasipaju nepotrebnim činjenicama do kojih mogu doći jednim klikom miša. No, činjenica je da zapravo obrazujemo iznimno kvalitetan učenički kadar koji nakon završetka školovanja hrli u razne inozemne destinacije gdje itekako cijene njihove kvalitete.

Izgleda da nikome više nije stalo do zemlje znanja u koju se ne tako davno zaklinjalo.

Stoga se, svi koji su na bilo koji način povezani s obrazovanjem, u mislima okreću k novom ministru (ili možda ministrici koju baš nitko ne spominje!) koji će puno stvari pokrenuti nabolje…