piše: Igor Matijašić
Radeći kao učitelj hrvatskog jezika imate čitavu lepezu mogućnosti saznati kako razmišljaju vaši učenici. Jedan od najboljih pokazatelja su školske zadaće, (popularne zadaćnice) u kojima svaki od njih ponaosob iznosi svoje stavove na zadanu temu.
Ujedno, to je i jedan od najzahtjevnijih poslova samim učiteljima za ocjenjivanje. Naglašena je nota subjektivnosti ocjenjivača, a kada je tako, jasno je da je svaki rad podložan različitim interpretacijama.
Osobno nikad nisam robovao formi, nego sam uvijek stavljao naglasak na sadržaj i kad god bih vagao između obilja pravopisnih i gramatičkih grešaka te ispričane priče (a mnoge radove čitao sam opet, i opet…), gotovo uvijek je prevagnulo na stranu pripovjednog.
Naravno da je, upravo zbog toga, bilo i trenutaka kad su učenici negodovali smatrajući da su trebali dobiti veću ocjenu od one prikazane (Pa nemam gotovo ništa za ispravljati!), no uvijek sam im nastojao ukazati na poboljšanja u koncipiranju samog teksta i načinu slaganja rečenica.
U svom višegodišnjem radu načitao sam se prelijepih i one manje lijepih priča pokušavajući svake godine učenicima zadati „stepenicu više“ i tražiti od njih da zavire u dubinu svoje nutrine i prenesu na papir svoja iskustva. Nisam bio podložan utjecajima i nisam robovao zadanim temama tipa „Jesen u mom zavičaju“ ili „Kako sam proveo praznike“, nego sam pokušavao pred njih staviti zadatak za razmišljanje.
Jedna od takvih tema bila je i ona za osmaše – „Znanje ili sposobnost?“ koju sam, za razliku od mnogih drugih, ponavljao gotovo svake godine želeći vidjeti razmišljaju li sve generacije budućih srednjoškolaca na jednak način.
U pravilu sam dobivao iste rezultate – učenici su isticali važnost znanja, ali naglašavali (i u prvi plan stavljali) sposobnost. Tu sposobnost gotovo nikad nisu uopće shvaćali kao možebitnu svestranost određenog čovjeka, već kao mogućnost snalaženja u novim situacijama, a pritom čak niti nedozvoljena sredstva u dolaženju do nekog cilja nisu bila prepreka.
Upravo su mi ti učenički radovi (koje sam, kao jedan od rijetkih, čuvao sve godine njihova školovanja, a zatim im iste poklanjao kad su odlazili u srednju) najbolji pokazatelj kako zapravo hrvatsko društvo funkcionira.
Mnogi od njih su već danas odrasli ljudi koji imaju svoje poslove i svoje obitelji i suočeni su nositi se s brojnim izazovima. Okruženje u kojem se nalaze i slike kojima su svakodnevno izloženi, vjerojatno ih tjeraju da ne promijene svoja razmišljanja iz osnovne škole.
Jer danas je u Hrvatskoj u pravilu poželjno biti „sposoban“.
Bez obzira što netko provede određeno vrijeme u zatvoru, on je sposoban jer je napravio za grad puno više nego što bi netko drugi; bez obzira što netko na nezakonit način dođe do ogromnog kapitala, on je sposoban jer je iskoristio pravovremenu mogućnost; bez obzira što netko dobiva poziciju na kojoj bi morao biti primjer mnogima, on svjesno dokazuje da njegova velika pogreška, zapravo to i nije…
Primjera ima unedogled!
Pretvaramo li se doista u društvo „sposobnih“ i onih koji to nisu ili bismo trebali i nadalje cijeniti one prave postulate koji naglasak stavljaju na čestitost? Nikako ne mogu i nikad neću prihvatiti činjenicu da bi apsolutno svi ljudi, da dođu u priliku, činili isto i odjednom postajali „sve sposobniji“.
Imao sam mnogobrojno puta priliku razgovarati s mladima nakon napisanih sastavaka te ukazati na drugu mogućnost – da je upravo znanje upravo ono što im baš nitko ne može oduzeti. I svaki je dan prilika za stjecanje novih znanja koji će se tada brzo uskladiti s pravim sposobnostima. Ne onima koje će im omogućiti vješto i nelegalno zaobilaženje prepreka, već baš suprotno, ono koje će im omogućiti da te prepreke vješto savladaju.
Vjerujem da su moje rečenice, kao i slične rečenice mnogih učitelja koji mlade ljude usmjeravaju u život, doprle do nekih od njih…
Tu vjeru mi, baš kao i njima znanje, nitko ne može oduzeti!