piše: Sonja Breljak
Berlin/ Kad je na današnji dan, u rano, subotnje jutro, prije dvije godine, zazvonio telefon i javio se tužni glas moje prijateljice Slavice iz Bartolovaca kod Slavonskog Broda, nije više bilo potrebno puno riječi. A opet, morale su se izgovoriti.
Tako ja, umjesto 10.10. kasno uvečer, kao vrijeme suočavanja s odlaskom mog prijatelja, Emila Cipara, suradnika, suosnivača i urednika “Glasa”, uzimam to rano subotnje jutro, 11. listopada. Baš na današnji dan.
Emil i ja smo se, iako smo i surađivali nekada istovremeno u istim medijima, baš sasvim slučajno i posredno upoznali 2008. godine putem moje prepiske s urednikom prvog slavonskobrodskog portala SBonline, Željkom Klindžićem.
Emil se netom bio vratio iz Njemačke u kojoj je proveo preko 35 godina. On i njegov Čuko tek su hvatali zalet u životu Hrvata s aurom iseljenika i povratnika. I nisu se mislili opet baviti novinarstvom. Sanjali su prirodu, vrt, voćnjak, plodove …A u stvarnosti su, neminovno i tako valjda negdje iznad i izvan nas zapisano i određeno, otvarali blogove, portale, pisali kolumne, kritike, surađivali s novinama, radiom, televizijom.
U mislima ponovo preživljavam to jutro, na današnji dan, prije dvije godine. Kad sam Emila posjetila s početka rujna u osječkoj bolnici, bio je već dosta slab. Ali eto, u srcu ljudi za ljude koji su srcu prirasli, uvijek tinja neki plamičak nade. Teško je suočavanje sa stvarnošću. Tako, vijest o smrti, koliko god nosila i spoznaju da je to i kraj boli i početak drugoga života duha, nosi nemoguću, duboku tugu i osjećaj teškoga gubitka. Nalazim toliko toga doživljenog rečenog a opet i toliko toga mogućeg, nedorečenog. E, da je bilo još malo vremena. Još samo malo vremena.
Čitam baš prije pisanja ovoga teksta, brojne komentare na vijest o Emilovoj smrti u jesen 2014. godine. Joža Prudeus, dobri i odvažni učitelj iz Sibinja, kojeg ljetos susretoh i upoznah u Samoboru, ostavio je ovakav komentar: “Proljeće. Ljeto. Emil. Zima.” S malo riječi je Joža puno i sve rekao.
Za Emilova života, a u vrijeme naše intenzivne suradnje, maštali smo o objavi zajedničke knjige priča. Kasnije tu maštu pretvorih u ideju o knjizi Emilovih priča koje same tkaju Emilov životopis a preko njega i život drugih iseljenika i povratnika.
“Ono malo duše” je tako ugledalo svjetlo dana s kraja prošle godine. Uslijedila je prva promocija u Slavonskom Brodu pa Berlinu, te čitanja u Wiesbadenu, Slavonskom Brodu i Essenu. Na svim mjestima je bilo drukčije i posebno. Najljepše je čitati Emilove priče i osjetiti kako publika reagira smijehom ili suzama. I povratne reakcije bile su izvanredne. I moje zadovoljstvo radi učinjenog bilo je potpuno. Ne bi to išlo bez pomoći: Antonija, Marije, Sandre, Marijana, Marte, Sonje i Marka. Emil bi bio ponosan na vas, dragi prijatelji, na sve nas.
Jučer sam imala lijep doživljaj. Dobijem sms. Piše mi gospođa koja živi u Meschede, mjestu gdje je (prije Remscheida) i Emil nekad živio. Gospođa moli poslati joj knjigu “Ono malo duše”. Veli, knjiga bi bila dar za njenog ujaka koji uskoro ima rođendan. Platit će uredno, tvrdi pa pripovijeda kako je ona knjigu već pročitala, svidjela joj se pa bi da jednu daruje i ujaku. Gospođi odgovorih na pitanje o načinu plaćanja i još dodadoh: Važno je da se knjiga čita. Ukoliko i zaboravite platiti, nije tragedija.
Uskoro putujem za Osijek. Promocija “Ono malo duše”, bit će 21.10. u 19 sati u knjižari “Nova” na Trgu Ante Starčevića. Radujem se susretu s Osječanima.
Kasno večeras, dok ovo pišem, prelistavam korespondenciju i fotografije. Nalazim jednu baš iz Osijeka. Na njoj su Emil i Marijan Gubina. Marijan je zanimljiv lik, naš suradnik, i sam pisac. Pogledam pozornije fotku. U lijevom, gornjem kutu fotografije, iza Emila i Marijana upravo je knjižara “Nova”. Eto, baš ona u kojoj će biti promocija “Ono malo duše, 21. listopada. Koja neobična koincidencija. Ili ja nečije stope pratim?!
Čitam, listam, gledam …toliko toga je ostalo, nastalo, proširilo se, produbilo. Toliko toga što i ovaj tužni dan koji je prije dvije godine unio tvrdi realitet u moj život, čini danom u kome, ispunjena ponosom, pomilovah jutarnje objave našeg zajedničkog djela.
I “Ono malo duše”, tu je na stolu preda mnom. A novi broj godišnjaka “Danica” donosi jednu moju priču na stranici broj 141 i jednu Tvoju na stranici 169… Znam ih puno, puno, kojima to, baš to što si Ti/što smo mi radili, donosi radost i ispunjava, podiže, hrabri, otvara vidike…
Nije bilo uzalud!
Ništa nije uzaludno, kada se nešto dobroga radi, Ovdje se radi o sastanku dvoju ljud, novinara, književnika i prijatelja,i njihovim dogovorima. Kako bi nešto zajednički još više učinili.Čija djela i nama daju radne kreativne porive, da objavljamo naše životne priče, pjesmice i slike na portaluHGB. Mnogi od nas uz pisanu riječ.. pronašli su svoje suradnike, partnere, neki i čvrste prijatelje. I.to je to, Sonja Ništa nije uzaludno kada se nešto dobroga radi. Ono dokle se izdrži. „Ono malo duše“, tu je na stolu preda mnom. A novi broj godišnjaka „Danica“ donosi jednu moju priču na stranici broj 141 i jednu… Read more »
Pravi prijatelj vrjedniji je od dragulja, a prijateljstvo je “zvijezda što nam život krasi” i ne može se ničim kupiti. Ono se pronalazi svijećom u po bijela dana. Iza prijatelja ostaje trajni plamen koji se nikada ne gasi.
Slažem se. Nije bilo uzalud!
Predivan tekst Sonja, bas onako prijateljski i od srca .
Nista nije uzalud .
Srdacan pozdrav !