piše: Dražen Radman
‘
‘Nije kriv samo vođa koji radi krivo, već i svi oni koji mu povlađuju.” (Luka Tomić)
Ovih je dana portal Jutarnjeg lista prenio nevjerovatnu vijest i video o tome kako šef jedne kineske tvrtke u svom uredu postrojava zaposlenice i zahtjeva od njih, prije nego započnu s poslom, da ga poljube u usta.
Kada je video procurio u javnost, vrli šef junački se branio od javnih osuda, objašnjavajući kako se tu samo radi o stvaranju pozitivne radne atmosfere između njega kao poslodavca i njegovih zaposlenica.
Vrste potčinjavanja i mobinga na poslu
Ova pojava, sa svojim varijantama i podvarijantama, nije samo kineska. Ova pojava je i američka i meksička i bugarska i tajlandska. I hrvatska. Dakle, mnogi šefovi, poslodavci, gazde, kako god ih zvali, na razne načine potčinjavaju i izrabljuju svoje zaposlenike, osobito zaposlenice. Držeći se svoje obijesti i pohlepe, kao i moćnog saznanja da lako mogu ‘nabaviti’ novu ‘radnu snagu’, nad zaposlenima vrše mobing suptilne ili perverzne vrste.
Znajući da je protivljenje od strane podređenih uistinu endemska pojava oni se manje ili više morbidno šepure svojim ‘macho’ sposobnostima. Znaju dobro da ‘podređenu vrstu’ vrlo lako mogu zamijeniti novom. Stoga i polažu sve veća prava i na samo dostojanstvo ‘dotične vrste’.
Onaj tko se usprotivi ‘radnim pravilima’ ili uputi kakvu makar dobronamjernu kritiku, može odmah ‘letjeti s posla’. Ili može sljedećeg mjeseca računati na smanjenu plaću zbog ‘smanjene produktivnosti’.
U tom paketu mobinga, neki šefovi upućuju seksualne aluzije na račun svojih zaposlenica, dok drugi nude večernji izlazak uz ostale blagodati jednog takvog izlaska. Odbiti takvu ponudu, jasno, znači riskirati zadržati posao. Ima šefova koji otvoreno nude bolji položaj (ili sam posao) u zamjenu za daleko konkretniju uslugu od onog ‘kineskog’ poljupca.
Tu su, dakako, i drugi oblici i pokušaji potčinjavanja svojih zaposlenica. Kontinuirano podizanje radne norme uz istu plaću, neplaćeni prekovremeni rad, bespogovorni zahtjevi da se nešto protuzakonski napravi, samo je dio ove podmukle priče. Da ne govorimo o diskretnim ili otvorenim prijetnjama otkazom u slučaju da neka zaposlenica tvrtke, pod kakvim nesretnim okolnostima, zatrudni.
Tko kaže da tako mora biti?
Uglavnom, ovdje postoje dva problema.
Prvi se tiče takvih šefova, a drugi se tiče samih zaposlenica. I jedni i drugi bi trebali obratiti pažnju na nekoliko stvari. Ovo sada što ću reći, s obzirom da živimo u većinski kršćanskoj zemlji, barem deklarativno, reći ću sasvim jednostavno. Dakle, takvi šefovi bi trebali znati, ma koliko se nacerili ovome, da im se duša nalazi u grdnoj nevolji. Trebali bi znati da će, ako ne shvate kakvi su i što čine, ako se ne pokaju i ne promjene u svojim srcima te ako se, među ostalim, ne počnu s poštovanjem odnositi prema svojim radnicima, na koncu završiti – u paklu. Tamo gdje je negativna radna atmosfera. Ne zato što bi Bog tako htio, nego zato što su to, svojim odnosom prema Bogu i ljudima, sami izabrali. Tu im onda neće pomoći ni svi novci darovani u humanitarne svrhe.
Što se tiče zaposlenica koje trpe ovakve tipove zlostavljanja, svaka bi trebala razmisliti na što to sve pristaje i ima li njeno dostojanstvo cijenu. Tko kaže da mora pristati na bilo koji oblik ponižavanja i nemorala? Tko kaže da ne može reći šefu da je bezobrazno to što govori ili nudi? Tko kaže da mu ne može reći da ga može biti sram zbog toga i toga? Tko kaže da, i u slučaju otkaza, neće naći novi posao, makar i slabije plaćen? Makar i rate kredita visjele nad glavom…
Probuditi se i učiniti pravu stvar
Uostalom, tko kaže da mobing ne bi prestao, ili se bitno smanjio, kad bi bilo više odvažnih i dostojanstvenih istupa koji raznim gazdama pristojno i u oči kažu ono što ih spada? Pa tako jedna odvažnost, pa tako druga, pa treća…
Pa ako se i dogodi naprasno zatvaranje vrata dotičnog posla, postoji Bog koji će otvoriti neka druga vrata. Ili barem prozor. A postoje i novinari do kojih se može skoknuti i ispričati istinita priča o uglednom gazdi, za koju će cijela javnost saznati. Tko se, dakle, boji vuka (gazde) još?
Ne, ljudi, ne smijemo sebe svesti samo na jesti, piti, spavati i ono četvrto. Još uvijek možemo – biti. Još uvijek možemo naučiti hodati, govoriti i živjeti kao ljudi stvoreni na sliku Božju. Makar sve oko nas, pa i u nama, upućivalo da je nemoguće.
Ponekad je dovoljno probuditi se jednog jutra, pomoliti, izaći iz kuće – i učiniti pravu stvar. Ako ništa drugo, barem ćeš znati da si živ.
”Ja, ja sam tješitelj vaš.
Tko si ti da se bojiš smrtna čovjeka
koji je kao trava?” (Izaija 51:12)
Split, 14. listopada 2016.