KUDA IDEŠ…? (3/4)
(nastavak)
piše: Dražen Radman
Ispravan kriterij je neprocjenjivo važan u bliskim međuljudskim odnosima (bračnim, prijateljskim, poslovnim…), tj. u odnosima među ljudima koji su često i dugoročno upućeni jedni na druge.
Dakle, ako će takvi odnosi biti kvalitetni, razvijati se, nadograđivati i nadopunjivati, onda oni nužno podrazumijevaju i temeljna zajednička polazišta s kojih se promatraju događaji, stanja i izazovi koji stoje pred njima.
Naime, odnosi, ukoliko će opstati i razvijati se, ne trpe stihijska polazišta, a niti floskule pod nazivom – ‘međusobna tolerancija’.
Evo jednog primjera. Prije nekoliko godina sam upitao nekog poznanika koji je bio u vezi s djevojkom:
“Što misliš, što je najvažnije u odnosu između dvoje ljudi?”
Odgovorio mi je: “Što je najvažnije? Pa… najvažnija je ljubav… poštivanje, tolerancija.”
“Dobro”, rekao sam, “ali, evo, što ćeš učiniti u slučaju da ti djevojka ostane trudna, a ti poželiš, za razliku od nje, da pobaci dijete?”
Nije znao što bi rekao u tom trenutku.
“Znaš li što bi bilo najbolje u tom slučaju?” upitao sam ga.
“Što to?” bio je znatiželjan.
”Paa… U tom slučaju bi bilo najbolje da se volite, poštujete – i tolerirate. Mislim da bi to bilo najbolje rješenje”, odgovorio sam.
Shvatio je što mu želim reći. Shvatio je da je bitna istina, odnosno da je važno u tako osjetljivim situacijama odlučiti se za ono što je ispravno, a ne za ono što tko misli ili osjeća.
Zajednička ‘polazna točka’
A ukoliko nema zajedničkog polazišta, najčešće u životu, prije ili kasnije, dolazi do razmimoilaženja koje se nije moralo dogoditi da su ljudi stajali na istoj stijeni odakle se horizont daleko jasnije vidi, a duša daleko bolje osjeća.
Drugi primjer odnosi se na jednog drugog poznanika koji se našao u teškoj životnoj situaciji, također kao posljedici krhkih i iskrivljenih kriterija stjecanih napose kroz djetinjstvo i ranu mladost.
Naime, očajnički je trebao pomoć nakon kraha emocionalne veze i padanja u ponor ovisnosti. Često smo se viđali i razgovarali, ponajviše o drukčijim vrijednostima: o Bogu, o nadi i snazi koju čovjek može crpiti odozgor kada širom otvori srce. Počeo je shvaćati, mijenjati se, približavati tom istinskom dobru.
No, u njegovoj blizini bio je nazočan i njegov dugogodišnji prijatelj koji ga je hrabrio:
“Ne daj se! Ti ćeš opet biti onaj stari! Opet ćeš imati ono što si izgubio.”
S druge strane, ja sam mu, pak, govorio:
“Predaj se! Odustani od dosadašnjih stavova i sustava vrijednosti koji su te zapravo i doveli u ovaj nezavidan položaj. Odustani i napuni svoju čašu drugom, Božjom, vrijednošću, pa s Njim nastavi dalje živjeti. Ovaj tvoj pad i nevolja su ti očit znak za veliki zaokret. Ovo je tvoja velika prigoda da prepoznaš i upoznaš smisao svog života.”
Kome vjerovati?
Kome vjerovati? Dakako, razuman čovjek će odgovoriti da treba vjerovati onome tko ima ispravan kriterij, a ne onome tko ti se više sviđa.
E, ali tko ima ispravan kriterij? Kako to znati kad ‘svi govore da su oni u pravu’?
Tu ti nema druge nego, uz zdrav razum, uz ponizno poniranje Pisma, osluškivati u dubini potrebu vlastitoga srca, ma koliko to srce bilo ispunjeno raznim naslagama dotadašnjeg načina života.
Možda bi ovdje mogle pomoći i sitnice. Na primjer, savjet da ispravan kriterij nikome ne tepa, ne laska, ne govori ono što bi čovjek htio čuti.
Također, mogao bi pomoći i savjet da ispravan kriterij nema namjeru na silu bilo kome nametnuti svoje stavove.
Nadalje, ispravan kriterij neće nikada reći da je svejedno što čovjek vjeruje. Neće se nikada složiti da su sve opcije ispravne. Ili da su dovoljne iskrene namjere.
Niti će se ikad složiti da zbog mnoštva različitih uvjerenja na tržištu, kaže kako je jedino važno da ljudi žive u miru, pritom misleći na vanjski mir.
No, ispravan kriterij zna da nema istinskog i trajnog (unutarnjeg) mira bez istinitog uvjerenja.
Također, ispravnom kriteriju nije stalo da ga se pod svaku cijenu drže svi ljudi. On je za one ljude koji ga prepoznaju kao – istinski ispravnog.
Ako je istinski kriterij zaista istinski, onda on u sebi zna da je istinski. A ako je tomu tako, onda bi bio sebičan kad ne bi nekako nastojao da ga i svi prepoznaju kao takvog.
Nadalje, kao istinski kriterij, on u sebi zna da će često biti optužen za isključivost, ali istovremeno zna da je istina baš suprotna: on zapravo želi da svi budu dragovoljno uključeni u nj.
Istinskom kriteriju je jako žao kada mu pripisuju osobine koje ne odgovaraju istini.
I još nešto, istinski ispravnom kriteriju je žao što ga većina ljudi, ipak, odbija.
Mnogi ga odbijaju ne zbog toga što ga ne prepoznaju kao ispravnog, već ponajprije zbog toga što bi to iziskivalo njihovu osobnu nutarnju promjenu te usklađivanje s prihvaćenim kriterijem.
To, dakako, mnogima odmah miriše na gubitak slobode, no istina je suprotna – dragovoljni gubitak nekih stvari (želja, navika, poimanja…) zapravo znači osloboditi se onoga što je u svojoj samoj srži podrivalo vlastito biće a da to isto biće, tj. čovjek, nije ni primjećivao.
Dakle, s istinskim kriterijem čovjek se rađa duhovno, a potom se u prostoru srca čiste područja u koja se tijekom godina bilo nagomilalo mnogo toga nevaljalog, nepotrebnog i kancerogenog.
Kao razumni ljudi, trebamo doći do promišljanja o duhovnom temelju s kojeg polazimo, govorimo, djelujemo, reagiramo, planiramo…
Ako je temelj maglovit, promjenjiv, nedostatan, hirovit itd., onda će i naš život, odnosno naše nutarnje stanje, biti nalik tom maglovitom i krhkom temelju.
(slijedi posljednji nastavak)