Nela Stipančić Radonić
O, prijatelju,
jučer sam se tresla od hladnoće,
grijala s dva, tri reda paperjastih misli oči
i stihovima odgurivala tugu.
Oblaci što su se nadvili nad dušama našim
stajat će još dugo kao brodovi nasukani;
iako nadu stišćemo u džepu,
srca naša ostala su za nama
kisnuti i mrznuti
na jesenjoj kiši.
O, prijatelju,
ne korača nas mnogo vani po nevremenu
da napeto osluškuje korake za sobom
Većina se grije na sigurnom uz vatru
i toči neko fino vino.
Osmijehe ne skidaju s lica
ni kad im ispod prozora sve crnji dan sviće,
već se tješe da ga ne vide
I da ih nikada neće stići.
O, prijatelju,
ako sretneš još nekoga putem kamo ideš,
koji se ukrug vrti, gubi i traži
kao ti i ja,
neka ti barem dio tuge
iz očiju izbriše pa te napoji vinom
od kojega ćeš dugo mirno usnuti
sanjajući polja djetinjstva – oca, majku, braću
pa u snovima se s njima spominjati.
Ali jednom se natrag vrati
da sjednemo skupa kraj Matoša na klupu
gdje smo se jedno drugomu
u dušu zagledali
kao drveće u vodi pa zadrhtali
istim snom zadavljeni
A onda razbježali kao sjene
daleko po svijetu
od grada bez ljubavi u gradove spasa
i jedine svjedoke
ukletoj našoj sudbini
u tuđini.
München, 11. listopada 2016.