piše: Viktorija Banić
Što napravi prosječan roditelj nakon napornog radnog dana u trenutku kad prekorači kućni prag?
Otpuhne, željno pomisli: „Konačno!“ i potrudi se isključiti dio razuma koji je posljednjih 8 -10 sati napet do svojih krajnjih granica rješavao, planirao, odrađivao, kalkulirao, pregovarao, objašnjavao, improvizirao i mijenjao verziju „u hodu“.
Vrijeme je za malo opušteniji, privatni dio dana.
Kako naivno!
Prekoračim tako, kako i rekoh još jednom naivno, ulazna vrata i istog trena sin mi gurne kovertu pod nos, kao hitno moram potpisati, vidim na podu vagu, krojački metar?!
Uglavnom, radi se o pilot projektu, dijelu Europskog projekta o suzbijanju pretilosti kod djece. Sjednem, čitam, uglavnom, ispunjavanje upitnika o prehrambenim navikama mog djeteta – dobro, ispunjavanje upitnika o tjelesnoj aktivnosti – dooobro, procjena prehrane, vođenje dnevnika prehrane s vaganjem hrane, osobito voća i povrća (kuhinjske vage će biti dostavljene?), metoda 24-satnog prisjećanja unosa hrane i pića putem telefona – ha?
Pa se tu još spominju upitnici, istraživačko osoblje na raspolaganju, pa djeca u školi, opet upitnici, dodatna edukacija, korekcija jelovnika, fotografiranje hrane, suglasnost, pa još suglasnosti i osobe za kontakt…
Zavrišti alarm u glavi pritisnutoj nenadanim stresom gorim nego proteklih 8 sati! Osjetim se zbunjeno, preforsirano, pa „zatiltam“ kao stari fliper! Gotovo zamolim trenutni „timeout“, kad shvatim da se oboje moje djece nalaze pred računalom s naramkom knjiga i uključenim pretraživačem. Spustim „jestivi projekt“ na stol i upadnem u sljedeću epizodu: od danas do sutra dijete u četvrtom razredu osnovne škole treba „istražiti i ne preopširno obraditi“ tri teme – Egipatske piramide, Japansku umjetnost i Japansku književnost! I da, potpisati se na kraju rada različitom vrstom i veličinom slovnog fonta?!
Ako sam mislila da je voće i povrće komplicirano, Japan će mi izaći na nos! Već vidim! Uostalom, što je to Japanska umjetnost i Japanska književnost? Trc! Stane sve to u dva reda natuknica! Još piramide, onako, između dva „Japana“…
On izvukao hrpu materijala „samo“ o japanskoj književnosti. Kažem da je to preopširno i kako to misli iskoristiti? Kaže, obuhvatit će samo prvu trećinu teksta, ostalo ne stane!? Kažem da japanska književnost nije 5 kg šećera, pa ako ne stane sve, pola kilograma stane, svejedno ima jednak sastav kao i ostatak vreće! Usput prigovorim što tek sada počinje pisati taj rad. Odgovara da piše zadaću od kad se vratio iz škole, ovo tek došlo na red.
Boreći se s osjećajem da sam morala propustiti neki bitan dio priče postavljam pretposljednje razumno pitanje, tj. kad je uopće od učiteljice dobio taj zadatak, odgovara: „Danas“.
„Dobro“, primirujem situaciju, još više sebe i ispucam zadnji razuman argument pitanjem: „A za kada?“. „Za sutra!“, kaže.
„Koliko još imaš vremena za to napraviti?“. „Sat“, odgovara, „onda moram na trening!“.
I dok razmišljam kako mu pomoći i kako išta završiti na vrijeme, kaže: „E, da! Trebaš mi dati novce za predstavu!“
Zastanem, kažem: „Zar nije danas bila predviđena neka predstava?“
„Da, sestra, sada sam ja! Ne znam kad idem, ali sutra trebam donijeti novce“, i doda: “Haha, ti ćeš bankrotirati!“
U trenu mi se pomiješale sve predstave, haiku poezija, Oziris i Ramzes treći, zajedno s graškom i jabukama, pa me počeše žuljati u cipelama koje sam jutros obula. I sjetim se pjesme „Zaustavite zemlju silazim“…, ili tako nekako i budem čvrsto uvjerena da ju je napisala osoba čija su djeca u tom trenutku išla u školu.
Duboko uzdahnem, riješim se cipela, počastim ruke vodom i sapunom, napišem učiteljici poruku da zbog predstojeće stručne edukacije nisam u mogućnosti sudjelovati u istraživačkom projektu (nisam slagala ni slova!), zasučem rukave i krenusmo put Japana od cara i šoguna, preko lutkarskih igrokaza, sve do vremena za trening. U petoj brzini, zna se!
Da, danas je izgleda potrebno vagati dnevni unos voća i povrća, i pisati dnevnike tjelesnih aktivnosti da shvatimo jesu li nam djeca gojazna i ako jesu zašto. To se zove projekt. Potrebno je u danu prošetati Egiptom i Japanom i strpati ih na A4, kao da su to neke civilizacije! I sve to do treninga!
Osim toga, svima onima koji su sad otišli u Njemačku, Irsku i ostale obećane zemlje to što stane na A4 i više je nego dovoljno! Kažu da nas je od 2011. godine manje za preko 200.000. Jedan Split cca.
Ne usudim se niti pomisliti koliko će nas manje biti kad neka nova obrazovna reforma u isti zadatak osim Egipta i Japana strpa i Antičku Grčku i , ne daj Bože, Rim!
I onda dajemo na važnosti nekakvim plagijatima?!
O vremena, o običaji… Dok nas uopće ima. Još. U svakom slučaju, dosta za danas. Svega!