( ZA SIROMAŠNOG ČOVJEKA )
Julijana Marinkovik
Pomiješali su se i slova i misli,
riječ više nema namjeru
da ljubi krhotine od sitne duše
žedne su i požutjele hartije
za mrvu uma
da iskažeš mutne snove
što su nekad
mučno sazrijevali u labirintu
tvog sramnog srca
Zar Ništa je uništilo
nešto u tebi,
pred očima privida
ti si slučajni putnik
kroz puste želje da podijeliš
pravo na zaborav
Samo izaberi taj put
kojim ćeš nadživjeti bijedne granice
čeličnog oklopa,
u tamnoj nigdini
jedna beznačajna rijeka
udavit će nebo što ga ganjaš
kao razbojnik bez i jednog kuršuma
Ali ti loviš vlastiti trag
preobražen u mrzlo gnijezdo
i poigravaš se s predugim ljetima
raspirujući oganj u zanosu
poludjelih strasti
Drugo je toliko nevažno:
igra zla,
glupavo magleno jutro
nedohvatljivo vrijeme,
sve dok glumiš Boga
u svojoj pećini.
”Na nebu kopno”
Oktobar 18, 2011
.