piše: Igor Matijašić
U dalekom Mrzlom Polju na Žumberku nevelika kolona ljudi odolijevala je kiši kako bi ispratila tijelo petogodišnjeg djeteta koje još nije ni počelo živjeti.
Da, sigurno ste ovih dana čitali u novinama o tome – bombastičnim naslovima obavještavalo se čitatelje da su se djeca i roditelji zarazili nečime što su pojeli. Da, gledali ste televizijske emisije o tome – pokušalo se otkriti što je pravi uzrok smrti dječačića.
Govorili su liječnici, stručnjaci, znani i neznani, svi koji su imali potrebu reći nešto o samom događaju, bez obzira je li njihova priča počivala na stvarnim činjenicama. Spominjao se i jedan trgovački lanac u kojem su, navodno, kupljene zaražene namirnice. Gotovo se natjecalo u tome tko će otkriti kakav novi podatak.
Čak je neki posebno bolesni um plasirao i informaciju da je nakon dječaka preminula i njegova sestra koja se još nalazi u bolnici. Sve je to bilo prije samo nekoliko dana.
Danas, jednog posve običnog kišnog četvrtka, sasvim malena povorka ljudi kretala se šutke od crkve prema groblju. Sivilo i depresivna slika okoliša samo je dodatno pojačavala veliku tugu.
Danas nije bilo novinara koji su opsjedali kuću i sve njihove bližnje proteklih dana. Nije bilo svjetla kamera, blještavih fotoaparata, upaljenih reflektora. Da, završilo je – bila je to priča za jedan dan. Sutra je novi dan, novi događaj, novi naslov koji povećava tiražu…
Nije bilo ni predstavnika svih onih službi koji su, možda, svatko na svoj način mogli spriječiti da se ne dogodi ovakva strašna tragedija. Radni je dan, neprikladan termin pogreba, kiša, dalek i težak put do groblja – smislit će se već neko opravdanje…
Nije bilo nikoga danas kad je trebalo pogledati istini u oči i možda se suočiti s činjenicom da se tijekom ovih pet godina u životu jednog bića negdje i pogriješilo. I da možda i zbog te činjenice jednog premladog života više nema.
Bili su tu susjedi, znanci, prijatelji shrvane obitelji kojoj nitko više ne može vratiti dijete. Obitelji koja živi vrlo skromno i koja je navikla na iznimno teške životne uvjete s kojima se suočavaju svi stanovnici Žumberka. Obitelji kojima veliku ranu ne može baš nitko zacijeliti. Obitelji koja je u prvi mah, vjerojatno zbog šoka, bila nesvjesna velike tragedije te mirno prenosila informacije o gubitku svoga sina. Danas je dovoljno bilo pogledati samo lice uplakanog oca.
Koliko je sve zapravo bilo bolno, svjedoči i podatak da je svećenikov miran i staloženi glas u jednom trenutku počeo drhtati dok se opraštao od malenog dječaka.
A dok njegova malena duša polako i sigurno putuje k anđelima, svi koji su ga poznavali sjetit će se kako je stalno bio nasmijan. Sjetit će se i da su roditelji uvijek sa sobom vodili svu djecu, bilo da se radilo o kupovini ili pak ispraćaju na kakav školski izlet. A po povratku sa spomenutog izleta grlili bi se svi zajedno pokazujući time i toplinu i zajedništvo i veliku privrženost. Baš ono što nedostaje mnogim našim obiteljima.
Škola u kojoj radim obavijena je velikim velom tuge. Premda maleni dječak još službeno i nije bio školarac (nažalost, nikad i neće), činilo se da gotovo i jest. Stalno je dolazio pred školu sa svojom majkom kako bi pričekao sestre, a onda su svi zajedno polako kretali kući. O čemu su razgovarali putem, znaju samo oni.
Ono što je sigurno, mnogi planovi bili su pred malenim Mirkom. Vjerojatno je i on barem jednu svoju rečenicu na putu kući započeo s Jednog dana, kad ja odrastem…
Taj dan, na žalost svih nas, osvanuti neće.
Počivaj u miru, dragi naš Mirkec!