tekst: Nataša Pecić-Janković
Došao je dan povratka doma. Nervoza pred put je neizbježna. To je takozvana putna groznica. Veselim se susretu s djecom, majkom, bratom, prijateljicama.
Nekoliko vozačkih sitnih pogrešaka i sve je prošlo kao podmazano.
Nije me toliko bilo strah puta, koliko onoga što će me na kraju puta dočekati.
No, mene su moji željni vidjeti jednako kao i ja njih.
Raj je za oči vidjeti poznati grad i proći poznatim ulicama. Susret s djecom, suza radosnica i uzdah… Još osjećam taj mili i dragi dodir.
Zadržavam što duže srce da ne iskoči iz grudi. Poželim da njihove ruke oko moga vrata traju vječno, da me nikada ne puste. Želim zapamtiti svaku kretnju, dodir, miris. Osjećam da sam im nedostajala. Iskrenost u njihovim očima odaje mi puno toga.
Kiša nemilice pada i začinjava ovaj kaos svojim plakanjem. Ne, nisu to suze, to je kiša! Tješim se, a onda me odaju zamagljene oči i bol što ih prožela.
Boli više od rane natopljene solju. Ali ja sam hrabra i ustajem. Ne dam se da me ti trenutci bace na koljena. Kažu da sam bez emocija, da ne znam voljeti, ali ja ne želim da drugi ljudi vide da znam i osjećam.
Sjedam u auto, brišem suze i govorim da sam hrabra i da ja to mogu. Poklekne čovjek pred svojom slabosti, a moja slabost su djeca. Odreži dva prsta! Koji jače boli?
Samo bol je neusporediva, jer ova u duši boli konstantno. Nosim ju kamo god krenula, isto kao onih devet mjeseci kada sam ih nosila pod srcem.
Krećem dalje. Okrenula sam novu stranicu u životu, ali na djecu mislim i nisam ih izbrisala iz svojih planova. Tu su da mi začine ovaj novi početak. Ne valja zaboraviti prošlost. Možda samo ono što nije vezano uz njih, ali ono njihovo treba pamtiti od početka do kraja.
Krećem dalje i čekam nešto nedoživljeno i nešto što treba doći.
Razmišljam: „Što ako budem opet morala sve sama? Kako opet ponovo? Što ako mi netko uzme moju radost i sreću? Kako opet iz početka?
Teško je u ovome surovom i nepredvidljivom svijetu ostati normalan. Puno puta sam rekla i sama da sreću treba tražiti u malim stvarima, da nam je ona tu nadomak ruke, uvijek dostupna, samo je treba prepoznati. Nju ne može zamijeniti nikakav novac ni blještavilo. Nekim ljudima to nikada neće biti jasno. Samo oni malobrojni, koji me dobro poznaju, znaju da sam sretna i zadovoljna sa sitnim gestama.
Uvijek, kada se vratim u rodni kraj, osjetim sjetu, dok tamo gdje živim, imam osjećaj pripadnosti. Život je nekada surov i odvede te na mjesta za koja se nikada nisi nadao da ćeš tamo živjeti. Posao me u Malinsku doveo, a ljubav zadržala.
Vraćajući se, razmišljam jesam li napokon pronašla ono nešto što sam tražila. Ili nisam tražila?
Pronašla sam definitivno mir, spokoj i ljubav.
I što više treba za sreću?