MOJ ŽIVOT S DIJABETESOM

piše: Slavica Jurčić
Moj dan počinje kao i svakoj drugoj ženi, prvo si pristavim crnu kavu i tada iznesem svoga papagaja na terasu.

Moj dan ipak nije kao u drugih žena. Prije nego voda zakuha ja si bocnem prst i mjerim si razinu šećera u krvi.

To si moram raditi prije svakoga obroka tj. ujutro, u podne i navečer. Između tih obroka ne bih smjela ništa pojesti da si ne poremetim razinu šećera u krvi.

Moj život s dijabetesom je teži ali i dalje živim, ne predajem se.

Na žalost, sve više žena obolijeva od ove bolesti koja nagriza sve organe u našem tijelu. Srce, bubrezi, živci, krvne žile… sve je to ugroženo ako dijabetes nije kontroliran.

Prije par godina, dok sam se liječila u bolnici, u mojoj sobi su bile jos dvije žene, jedna na samrti a jedna s tek uvedenim inzulinom. Bile su starije i u meni su vidjele ženu, majku, dijete.

Baka koja je umirala cesto je molila pomoć kod jela, ali druga je bila zbunjena. Imala je blizu 70,  pogled joj je bio na prozoru i nakon par dana mi je otkrila svoju muku.

“Moj suprug pije, jede sve, masno, ljuto… gadi mi se”.

U početku mi je bilo strašno slušati ženu koja je imala bogat život. Imala je njemačku mirovinu, ali sada u starosti je tonula u bolesti i ljutnji a onaj koji ju je trebao štititi nije mario za nju.

Otkrila mi je da će po izlasku iz bolnice tražiti rastavu i otići u dom, ne želi više trpjeti nikoga.

Nakon izlaska iz bolnice nisam stigla misliti na nju. Život mi je dao druge zadatke. Borila sam se s tijelom i dušom, borila sam se s dijabetesom.

Kada su mi uveli inzulin, bilo mi je lakše ali sam imala probleme kada putujem nekuda,  npr. kada se više krećem, često mi pada šećer i tada trebam pojesti bar glukozni šećer.

Jednom prilikom sam si morala inzulin dati u WC-u i to poslije 21 sat navečer a inače ga sebi dajem u 18 sati i tada večeram.

Tu večer mi je srce jako tuklo, osjećala sam strašan nemir i malo sam bila ljuta. Nakon nekog vremena jedna ljubazna osoba mi je objasnila da sam mogla otići u posebnu prostoriju u kojoj si mogu dati inzulin.

Kada si dajem inzulin prvo se bocnem u prst i aparatićem izmjerim šećer u krvi. Tada si na Pen sa inzulinom stavim iglicu i odredim koliko jedinica trebam dati. Inzulin si dajem u stomak koji prije toga oslobodim i obrišem maramicama s alkoholom.

Sve to traje par minuta ali zahtijeva pristojan mir i mjesto koje nije WC.

Moj život je potpuno drugačiju od drugih života. Pokušavam sama sebe voditi i ne dopuštam si negativne misli. Ipak me ova tema jako brine.

Koliko smo mi suosjećajni prema drugima? Koliko su drugi educirani o dijabetesu i znaju li da i oni mogu oboljeti? Mislim da tek kada obole i nastanu komplikacije uzrokovane dijabetesom, tek tada se postaje svjestan problema.

Za sada ću završiti tekst ali ću napisati još poneki jer je tema jako široka i u ovih sedam godina sam puno saznala o bolesti i liječenju.