piše: Žarko Delač
Otvaranje slatkovodnog akvarija u Karlovcu gromoglasno je najavljeno, uz obavezni dodataka, kako je najveći u ovom dijelu Europe (koji je to točno dio, nije bitno) te financiran 98% sredstvima Europske unije.
Podatak o sufinanciranju je odličan ali uvijek postoji i jedno – ali. Naime, sada akvarij imamo ali postavlja se pitanje kako će se dalje sufinancirati?!
Uvjeren sam kako će to biti nemoguće sredstvima od prodaje ulaznica već će trebati dodatna sredstva kako ribe ne bi uginule. Radi se upraco o tome, kako se fondovima EU uglavnom financiraju neprofitni projekti tj. projekti koji su upitne dodatne vrijednosti standardu građana.
Ukratko financiraju se akvariji, pješačke staze, fontane ili u najboljem slučaju uređuju kolodvori ili izgrađuju neki inkubatori. Kako iznimke potvrđuju pravilo može se promaći pokoja farma ili hotel sufinanciran sredstvima EU ali pri tome se uglavnom sredstva vraćaju u najveće europske države kroz materijal i opremu, a nama preostaju sitnice ako uspijemo na natječajima dobiti građevinske radove.
O tome i takvoj analizi nije bilo naravno govora prilikom svečanog otvaranja vodenog parka jer treba na sve moguće načine članstvo u EU opravdati. Pri tome nije bitno što su naša izravna financijska davanja daleko veća od povučenih sredstava iz EU fondova a još jednom treba naglasiti kako su ta sredstva uglavnom namijenjena razvoju civilnog društva, ravnopravnosti spolova, rodova, toleranciji ili sličnim aspektima koji imaju za cilj stvoriti amorfnu masu jednakopravnih jedinki u članstvu ove europske zajednice.
Zbog toga se izravno ne potiče proizvodnja i industrijski razvoj jer zamislite kako bi bilo da hrvatska otvori tvornicu elektroničkih kućanskih aparata i time konkurira uhodanim europskim proizvođačima. Na taj način može se zaključiti kako postoji i sprega multinacionalnih kompanija i politike ne samo na državnoj već i europskoj razini kako bi se pažljivo balansirao razvoj gospodarstva najvećih država članica.
U istom se smjeru vodi i bankarska politika ugrađena u dugoročne planove i strategije vlada pojedinih država koje znaju što im je činiti i zaštiti svoje interese. Očigledan je primjer poticanja kupovine elektronikom i softverom obogaćenog lima na taj način da su krediti za vozila najprihvatljiviji, s najmanjim kamatama, obročnim oplatama i sličnim pogodnostima. Dovoljno je potpisati nekoliko papira i novci vam sjedaju na račun kako bi mogli kupiti najnovije vozilo u koje je ugrađena pamet i materijal vodećih europskih i svjetskih proizvođača u automobilskoj industriji.
No, s druge strane ako ste privatni poduzetnik ili obrtnik, banke vam takve pogodnosti ne nude, a postupak je kompliciran i dugotrajan. I sada neka netko kaže kako strane banke u Hrvatskoj vode našu, a ne politiku svojih država!
Postavlja se jednostavno i logično pitanje: -Zbog čega onda ne napravimo jednu snažnu domaću banku koja bi mogla raditi u interesu domaćeg gospodarstva i privrede?
Neki će možda reći imamo HBOR, HPB ili KBZ no svi su ti dosadašnji pokušaji stvaranja vlastite financijske institucije slabašni i u službi strane monetarne politike.
Naravno, kako je u globaliziranom svijetu teško biti financijski neovisan ali problem je kad se ona ne provodi zbog uloge domaćih slugu i poltrona koji su u funkciji nekih stranih centara financijske moći.
Stoga nije čudno kako vodeći hrvatski bankari primaju mjesečnu plaću mjerenu u stotinama tisuća kuna, a za svoje poslovanje odgovaraju samo svojim vlasnicima. Onima koji su za judine škude privatizirali naše banke prethodno uredno sanirane od strane hrvatske države tj. od svih nas!
I tako, jedan običan akvarij otvara mnoga pitanja, a ne samo dugoročnu održivost i funkcioniranje jednog takvog, financijski neodrživog projekta.