TRI DUGE GODINE

piše: Marija Kukić
Kao što se u prirodi izmjenjuju godišnja doba, tako se i u čovjekovom životu izmjenjuju proljeća i jeseni, ljeta i zime.

Postoje sati, dani, tjedni, mjeseci…  kada u životu prevladavaju samo jeseni i zime, a tada… odjednom zasja sunce i rastjera turobnost, rascvjeta cvijećem, zacvrkuće pjevom, zamiriše proljećem, ugrije ljetom.

Tako je to u životu!

Prohujale su tri godine, tri duge teške godine u kojima se trudim prilagoditi život  usamljenosti. Da, trebalo se navikavati na novi način življenja. Odjednom sam ostala sama. Odjednom  sam morala voditi brigu o svemu, o krupnijim stvarima, ali i onim sitnijim o kojima ovisi životna svakodnevnica; nabaviti drva za ogrjev, mijenjati  gume na autu s izmjenom godišnjih doba, kositi travu, ‘šišati’ živicu, promijeniti slavinu, sijalicu, plin… boriti se s birokracijom često puta zbog nevažnih sitnica…

Koliko neprospavanih noći, koliko isplakanih, ali i onih neisplakanih suza, koliko neugodnih susreta s ‘dobronamjernim’ ljudima, koliko…! O, Bože! Koliko? Ne želim ni najljućem neprijatelju ovako što.

I nižu se tako manji i veći problemi. Često ne želim, ili ne mogu, ili ne znam naći izlaz iz takvih situacija. Ali uz mene su moja djeca, moji unučići i nekolicina dragih i bliskih osoba koji mi uvijek pružaju potporu.

Pogled na njih, susret s njihovim zabrinutim  i upitnim pogledom tjeraju me da koračam naprijed, da se borim sa sobom, protiv svih opakih i zajedljivih ljudi, protiv tjeskobe, apatije koje me ponekad obuzmu, protiv boli koja me nagriza. Pogled na njih  prisiljava me da sredim život jer imam za koga živjeti, imam se kome veseliti i jer me sada još više trebaju otkako su ostali bez oca i djeda kojega su obožavali. Hoću li moći ispuniti prazninu koja je nastala njegovim odlaskom?

I tako, tu samoću, prazninu, taj drugačiji način bivstvovanja, svoje emocije, počela sam iskazivati riječima. I nastade jedna vrlo plodonosna suradnja s Emilom i Sonjom koji su bili moja spasonosna terapija. / O tome sam i pisala u tekstu Terapija na HGB. / Zahvaljujući njima, upoznala sam mnoštvo prekrasnih ljudi s kojima sam odnjegovala divna prijateljstva. Mnogi od njih postali su mi poput vlastite obitelji s kojima dijelim mnoge kamenčiće u  mozaiku moga života.

Tri duge godine ostale su iza mene. I dalje je teško. Dani su dugi, noći još duže. A kada san neće na oči, jedva čekam da kroz rupice na roletama ugledam tračak svjetlosti.

Znam – ubrzo će svanuti, a dan je uvijek jednostavniji od noći.

„Život je rijeka što brzo teče
I nikad ne znaš što sutra nosi.
Kad jednom priđeš oceanu smrti
Uzvodno ne možeš, bez obzira tko si.“    (Vladimir Pavić)

Život je i  kotač koji se neprekidno vrti. Saznadoh ovih dana  vijest koja mi je raznježila srce! Na Njegovo mjesto, možda čak i na sam Njegov imendan na svijet će doći  dječačić, moj unučić kojega svi s veseljem iščekujemo.

Prođoše tri duge godine. Baš uoči blagdana Svih svetih kada se prisjećamo naših milih i dragih pokojnika, otišao je znajući da  je bio voljen, da sjećanje na Njega nikada neće izblijedjeti i da će ostati duboko zaključan u pretincu naših srdaca.

Život ide dalje, bez Njega, ali s novim, mladim životom.

I prohujaše tako tri duge, tužne, teške godine.