tekst i foto: Marija Kukić
Pogled kroz prozor nekada otkriva, a nekada skriva mnogo toga. Baš takav pogled je i kroz moj prozor. Tamo nekakve zgrade, stupovi, stubišta, pušnica… i što sve ne, skrivali su pogled prema jednom predivnom stablu.
A kad sam ga ugledala, oh, ostala sam zadivljena i ugodno iznenađena! Toliko plodova nikad nisam vidjela. Iako je to stablo trešnje već odavno postalo punoljetno, nikada do sada nije toliko rodilo. Jednostavno sam osjetila potrebu da tu ljepotu ovjekovječim riječima i slikom.
Trešnja je inače poznata još iz brončanoga doba. Samoniklo je drvo iz kojega je ljudska ruka razvila jako mnogo vrsta. Pradomovina joj je Turska i ljudi su je uzgajali pred svojim domovima prije 3 000 godina. Za njen opstanak zaslužni su Grci i Egipćani, a u Rim je donijeta 74. g. pr. Kr. Donio ju je rimski vojskovođa i sladokusac Lucije Lukul, a zatim su je rimske legije širile dalje.
Uzgajali su je i monasi, a 800 g. kasnije Karlo Veliki je preporučivao nekoliko vrsta trešanja. Trešnja može biti visoka i preko 20 m i po blagotvornim učincima za zdravlje zauzima visoko 3. mjesto. Naziv joj dolazi od grčke riječi KEROS (oznaka za latinsku riječ CERASEA) što znači ROG. Pretpostavlja se da se to odnosi na tvrdoću trešnjinog drveta.
Po svim listopadnim šumama Europe raste divlja trešnja. Plodovi su joj sitni i gorki, ali zasigurno ukusni pticama i ostalim životinjicama koje se njima hrane.
Pred mojim prozorom
…još i danas zamiriše trešnja… pjevaju „Gazde“,
i nudi svoje sočne plodove svim živim bićima na dar. Treba ih samo ubrati i njima nepce zasladiti.