tekst: Marija Kukić
foto: Ana Aušprung
Kako malo je potrebno čovjeku pa da mu dan postane ljepši! Kako neka sitnica može učiniti čovjeka sretnim!
Prolazeći ulicom svoga mjesta, naletjela sam na maškare. I to ne na makar kakve maškare, nego na maskirane učenike naše škole. Oni i njihove učiteljice obilježavaju već godinama poklade.
Ali, ja ne želim pisati o tome jer je na tu temu već podosta napisano.
Mene su na ovaj tekst natjerale moje emocije. Iako sam bila na priličnoj udaljenosti, moji bivši učenici su me primijetili. Pretrčali su ulicu, počeli vrištati, a kada su stigli do mene, vješali su mi se o vrat, grlili, ljubili…
Bila sam presretna jer sam vidjela da me nisu zaboravili. Moja unučica Ana snimila je mobitelom taj susret.
Posebno sam bila ganuta kada je jedan dječak dotrčao do mene, srdačno me pozdravio i rekao: „Hvala Vam, učiteljice, što ste nas učili i puno toga naučili!”
Srce mi je udaralo kao da će iskočiti, a duša mi je treperila od sreće, radosti, ponosa…
Kako malo je potrebno… kako malo!
Barem da se svi češće sjetimo kako je malo čovjeku potrebno pa da ga zagrli sreća!