piše: Igor Matijašić
Listopad je mjesec u kojem se u školama diljem Hrvatske obilježava mnoštvo značajnih datuma – Svjetski dan zaštite životinja, Dan učitelja, Dan neovisnosti, Svjetski dan hrane, Dan kruha, Dan jabuka… No, iako ti dani bude čitav niz motiva za prekrasne priče, škole su se ovih dana gotovo pretvorile u cirkus!
Govorilo se, naime, samo o klaunovima. I o Željki Markić. Čak je i izbor novog ministra obrazovanja ostao nekako u sjeni.
A i svi školski problemi najednom su pali u drugi plan. Zaboravilo se da rapidno pada broj učenika, da školama kronično nedostaje stručnih suradnika, da su neke područne škole pred samim gašenjem, da svaka škola ima barem jednog učenika zbog čije se disipline piše Ministarstvu, Agenciji, pravobraniteljima…
Američka glupost, kao i mnoge slične gluposti koje smo „uvezli“ iz SAD-a, postala je tema dana. Nakon bjesomučne potrage za Pokemonima, novi se trend preselio na naše ulice. Klaunovi (koji bi u opisu svog „posla“ trebali imati odrednicu da uveseljavaju sve oko sebe), postali su prava noćna mora. Čak su neki išli tako daleko da dolaze pred škole i počinju plašiti djecu. Doista bi svakog od njih ponaosob trebalo temeljito ispitati i barem pokušati dokučiti valjan razlog njihova ponašanja. I pritom ih, čak i ako se radi o maloljetnicima (bez obzira što se spomenuti pravobranitelji neće složiti s time), drastično kazniti da niti njima, niti bilo kome drugome, takvo nešto više ne padne na pamet. U sjajnoj knjizi J. M. Simmela klaunovi su donijeli suze, a u našoj zemlji samo probleme…
Suze (nekima od smijeha, drugima pak od ljutnje) donijela je nedavna konferencija „Obitelj i škola – ključ odgoja za vrijednosti“ koja je održana u organizaciji udruge “U ime obitelji”. Iako se predsjednica udruge javno brani da oni zapravo nisu iznijeli prijedlog, nego je zapravo raspravljano o modelu školovanja kakvi postoje u nekim zemljama (odvojene škole za dječake i djevojčice), ipak je spomenuta ideja naišla na velik medijski odjek.
Doista, zapitajmo se samo koliko bi roditelja (kojima, naravno, treba ponuditi i omogućiti izbor) svog sina ili kćer smjestili u školu u kojoj će biti samo djevojčice ili samo dječaci. Bez obzira na možebitna bolja obrazovna postignuća, smatram, i kao roditelj i kao osoba zaposlena u školi, da bi to zapravo bio veliki korak unatrag.
Škola, kao što svi znamo, nije samo obrazovna, već itekako ima i odgojnu komponentu. Prihvaćanje različitosti, socijalizacija, pa najposlije i prve ljubavi koje se rađaju u današnjim školama ne može baš nitko nadomjestiti niti zamijeniti. To je proces odrastanja i sazrijevanja koje svako mlado biće treba proći.
Možete li uopće zamisliti jednu osnovnu školu u kojoj bi svi učenici određenih razreda bili dečki? Ili da u svim klupama sjede samo cure? Jasno je da se to nužno događa u nekim srednjim školama, posebno strukovnim koje specijaliziraju učenike za određena zanimanja, no početni oblik školovanja nužno mora počivati na različitosti. I točka!
Ne moramo baš uvijek preuzimati sve modele zapadnih ili bilo koji zemalja, dovoljno se posvetiti samo našim učenicima na primjeren način i razvijati njihovu kreativnost. Ali tu veliku ulogu mora odigrati i čitav sustav! Nužno je rasteretiti učitelje bespotrebne papirologije i omogućiti im da uživaju u onome za što su se školovali, baš kao i mnogobrojni majstori drugih zanimanja. Samim time, sve će više u školama uživati i učenici.
U znamenitoj pjesmi jednog od najuspješnijih kantautora s prostora bivše nam države „odlazi cirkus iz našeg malog grada“. Sudeći po školskim (?!) temama kojim se sve više bavimo, čini se da cirkus polako (ali sigurno!) dolazi u našu malu zemlju…
Klaunovi su postali prilično neslana šala. Nekada bi oni mogli postati i ozbiljan problem. Za obitelj i djecu.
Što se tiče odvajanje,djece, posebno curica a posebno dječaka. Radi postignuća boljeg obrazovanja i izučavanja zanata.To mi je i samome ne vjerojatno. Jer u današnjem europskom moderno razvijenom demokradskom svijetu. U borbi za ravnopravnost slično i u obućavanju različiti struka i zanata.I curice i dećki imaju ista prava po izboru, u obučavanju skorom svake struke i zanata.
Slažem se sa skoro svime što ste napisali. Predavao sam u školi, doduše, srednjoj, u razredima u kojima su zbog specifičnosti zanimanja bili skoro samo dječaci ali upoznao sam djecu, dakle, ne samo kao roditelj nego i s drukčijeg aspekta i siguran sam da bi takav zahvat razdvajanja najmlađih školaraca po spolu imao vrlo loše posljedice na njihovo osobno formiranje i da bi lošije funkcionirali u međuljudskim kontaktima, naročito u budućnosti, kao odrasle osobe.
Ne slažem se jedino s vašim mišljenjem da cirkus dolazi u našu malu zemlju. On je, nažalost, odavno tu, samo stalno proširuje repertoar “zabavljačkih” točaka.