JEDANAESTI - Hrvatski Glas Berlin

JEDANAESTI

tekst: Marija Kukić
Mnogi ljudi imaju nešto  što im donosi sreću ili nesreću i u što tobože vjeruju. Tako se neki raduju djetelini s četiri lista, neki potkovi, neki vjeruju u „gatanje“ u kavu, karte, grah, ali ne vole kada im se poklope trinaesti i petak, kada im crna mačka prijeđe put, kada…

Meni su jedanaesti dan u mjesecu ili jedanaesti mjesec u godini donijeli mnogo tuge i boli, veselja i radosti. Neka mi oproste cijenjeni čitaoci i dragi urednici što ću u nastavku biti malo osobna i pokušati napisati dio onoga što mi je vezano uz jedanaesti.

Mjesec je studeni, predzadnji u kalendarskoj godini. U tom mjesecu pao je Vukovar, pala je Škabrnja i još mnoga naselja u Domovini. Netom su to prošli dani „kada najviše govori tišina.“

Bila sam na majčinom grobu. Bila je šesta obljetnica njene smrti. Sahranjena je na sam dan pada Vukovara. Sjećam se hladnoće i magle koja se mogla nožem rezati. Sjećam se i da su svi muškarci iz sela bili u Vukovaru . Bilo je to 2011. godine. Te iste godine preminuo je i moj šogor (sestrin muž). Za jedanaesti mjesec vezana su još dva događaja iz moga života. 11. XI. sklopila sam brak sa svojim životnim suputnikom, ali sam ga i pokopala u jedanaestom mjesecu. U jedanaestom mjesecu u lovu je poginuo i muževljev najmlađi brat.

Jedanaestog dana mjeseca siječnja rodio se moj srednji unuk Ivan, točno na godišnjicu smrti moga oca, a Ivanovog pradjeda. Jedanaestoga rujna moja jedina djevojčica, unučica Ana došla je na svijet. I moj prvi posao započeo je baš u jedanaestom mjesecu.

I kako onda ne reći da mi se broj jedanaest nije puno puta ušuljao u život?!

0 0 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments