Književna večer prof. dr. Bogdana Mesingera u Šidu
tekst i foto: Slavko Žebić
Koncem studenoga, u organizaciji Hrvatskog društva Šid i Društva za očuvanje tradicije i običaja šokačkih Hrvata Gibarac, u Šidu je održana književna večer Šiđanina Bogdana Mesingera, koji umirovljeničke dane provodi u Osijeku. Uglednike iz Osijeka ugostila je Narodna biblioteka Simeona Piščevića u Šidu, čija je ravnateljica, Slavica Bertić-Varničić gostima poželjela dobrodošlicu i zahvalila se na lijepom daru, knjigama koje je profesor poklonio zavičajnom Odjelu u rodnome gradu.
Prof. Vera Radivojkov tako je i započela uvodni dio, naglasvši kako prof. Mesinger već dugo nije u Šidu, ali je isto tako dugo sastavni dio zavičajnoga Odjela biblioteke, budući da je u ovome gradu proveo najljepše dane djetinjstva i mladosti, gdje je nakon uspješno okončanog studija radio kao gimnazijski profesor, pa su mu danas ovdje mnogi učenici, već umirovljeni inženjeri, profesori, liječnici. Poželjela je profesoru ugodan boravak u rodnom gradu a brojnim posjetiteljima da uživaju u ovoj književnoj večeri. Očito da je ostavio dubokoga traga u Šidu, djelovao na zaljubljenike u lijepu riječ i poeziju, pa je riječ dala jednom takvom zaljubljeniku koji je ostao vjeran poeziji i dan, danas piše.
Svetislav Nenadović, šidski književni stvaralac, iza kojega su brojne knjige pjesama i proze, pokazao je da se i danas sjeća te školske 1958./59. godine i prof. Mesingera, kada je prestala sa radom Gimnazija Filip Višnjić ali je poslije par godine ponovno utemeljena kao Gimnazija Sava Šumanović, pa Šid i danas ima Gimnaziju. Potvrdio je Verine riječi da je profesor imao utjecaja, naizust recitirao neke onodobne stihove, i kao da je jučer bilo, sjetio se literarnog natječaja kada je baš njegova pjesma, Moj svijet, dobila prvu nagradu, a u žiriju su sjedili prof. Mesinger, Ivica Matković i Katarina Marker. Nenadović je zahvalio profesoru na ovom lijepom susretu, u ime brojnih učenika sa konca tih 50.-tih, a bili su tu Ljubica Vučićević, umirovljena učiteljica, Tomislav Bogović, umirovljeni profesor, Anđelka i Josip Matković, danas oboje u mirovini, Pavle Sklenar, liječnik u šidskom Domu zdravlja i Ružica Černi, ravnateljica Muzeja grada Iloka.
I Ružica Černi se toplo zahvalila profesoru, čovjeku zaljubljenom u Ilok, grad njegovih predaka, gdje je provodio ljetna ferija i momčio se uz bogatu iločku povijest i najmoćniju europsku rijeku. Ta ogromna ljubav i to vrelo emocija rezultirale su dvjema knjigama, Skriveni duh Iloka (legende i priče 2004.) i Buđenje Iloka (2006.), zasnovanu na iskustvima Iloka i Iločana u Domovinskom ratu, od progonstva do povratka. I ono što je važno, otkrio je da priprema i treću knjigu, radnoga naslova Grad na vrhu stepenica, priče nastale unutar jedne strukture grada kao organsko tkivo uraslo u prirodu.
Toplo i nadahnuto govorila je o prof. Mesingeru Helena Sablić-Tomić, dekanica Umjetničke akademije u Osijeku i zahvalila se Šiđanima na lijepoj organizaciji, toplom prijemu i ugodnom ozračju u prohladnoj studentskoj večeri: „Vi ste ovdje kao njegovi sugrađani, njegovi učenici iz osnovne i stručne škole, iz šidske Gimnazije, a ja sam njegova studentica, a složit ćete se, pred sobom imamo čovjeka koji nije obični profesor. Vjeruj te mi, bila sam s njim na mnogim događanjima, u Vinkovcima, gdje je pohađao Gimnaziju i bio gimnazijski profesor, u Iloku, gdje smo velebno proslavili njegov 80. rođendan i emocije su bile jednako snažne kao i danas ovdje, svugdje mu prilaze ljudi koji ga se rado sjećaju, koji hvale njegovu osebujnost, sve ono što je imalo utjecaja na njihovo odrastanje.
I baš njegova osebujnost i danas u svima nama budi spoznaju koliko je bio različit od drugih, pa ako baš hoćete i njegova je bibliografija puno bogatija pa teško može stati u jedno prigodničko druženje, jer on je znanstvenik, književnik, poeta, prozaik, esejist, likovni kritičar i jedan od najpoznatijih hrvatskih medalijera. Sa svoje 82 godine i dalje je prisutan u kulturnom životu Osijeka, iza njega je 5 – 6 zbirki pjesama i isto toliko pripovjedaka, desetak likovnih monografija, tzri romana i više od 800 bibliografskih jedinica, ogleda, eseja, kritika te znanstvenih radova sa brojnih znanstvenih sesija.
Profesora poznajem već dugo i volim reći da ga poznajem baš dobro, kroz suradnju na brojnim projektima, ali ga nisam poznavala određenog srijemskim porijeklom. Danas i ovdje, u susretu sa različitim generacijama svojih učenika, shvatila sam dakle, taj njegov srijemski duh, kojega je ponio iz Šida i kapitalizirao ga u Iloku, zasigurno je dio njegovoga šarma koji plijeni, bilo da piše prozu ili poeziju, znanstvene radove ili predaje iza katedre“, rekla je Helena.
U jednom se trenutku upitala, tko je Bogdan Mesinger?
Bila je uvjerena da tako puno zna o njemu, a onda susreti u Vinkovcima, Iloku, Šidu i puno novih spoznaja. U biti, Mesinger je pjesnik, iznad svega cijeni riječ, književnu i pjesničku, u što se zaklinje i ovaj šidski učenik i pjesnik, jer mu je profesorov utjecaj odredio životni put. Ali ju je zbunio, jer njenog profesora oslovljava sa Boda, a ovaj se odaziva. Baš zato se upitala, hoće li, nakon spomenute iločke trilogije uslijediti i neka šidska, iz koje bi svi skupa saznali gdje je Šid u njegovom sjećanju, u kojima je to kućama sve stanovao i odrastao, po kojim se šidskim šorovima momčio, pa tako dobiti još jednu potvrdu njegovog života i stvaralaštva.
Prof. Mesinger nije Heleni odgovorio izravno, ali je Šiđanima obećao da će se pozabaviti Šidom, jer rado se sjeća djetinjstva i dječjih igara u Maukovića šoru. Godinama poslije, tetka mu je pričala kako je te 1930., sa mužom i djecom došla u Šid, bratu na Božić, a pred kućom ciganska banda.
-Bože, pa nikada još ovako nisu slavili Božić!
A ciganin što svira u ćemane joj dovikne: -Gospodin sudac je dobio sina! Bože, postala je tetka. Dolazili su čestitari, čestitao se i Božić i sin, a kada je došao pravoslavni pop i čestitao Hristos se rodi, otac je odgovorio:
– Jeste pope, ali rodio mi se sin! I sve su zalili vinom.
Govorio je i o svom kratkom boravku u Šidu nakon završenog studija i diplome na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prvo je morao u vojsku pa prvo zaposlenje u Šidu, ali ne zadugo. Te 1959. ukida se Gimnazija, on odlazi u Vinkovce, a poslije i u Osijek.
Predstavio se kao književnik, prozaik i pjesnik, pročitao desetak svojih pjesama, da prozom ne bi dosađivao nazočnima i na kraju je izjavio da se osjećao kao preporođen u rodnom gradu, u društvu ovih dragih ljudi, koji su ga vratili u mladost.
Kratko je prokomentirao – Nevjerojatno je koliko čovjek ima prijatelja?
Dugo je kanio doći ovako u Šid, i radovao se danu kada će sa Helenom i Davorom Šarićem, koji rade dokumentarni film o njemu boraviti u Šidu i Iloku, a osobito mu je drago da je večeras ovdje sa svim ovim divnim ljudima u rodnome gradu, gdje mu sviraju tamburaši, baš kao i one davne 1930., i gdje mu je svećenik šidski čestitao rođendan na jedan neobičan način.
A župnik župe Presvetog srca Isusovog u Šidu i upravitelj župa u Gibarcu, Kukujevcima i Moroviću, Nikica Bošnjaković, ovako je čestitao rođendan.
–Vi ste Šiđanin i živite u Osijeku a ja sam iz Nijemaca i živim u Šidu. Vi ste iz Šida otišli a ja sam u Šid došao, a da nisam ni znao kako Šid ima glasovite ljude. Kad sam večeras čuo da ste rođeni na Božić, 25. prosinca 1930., dozvolite mi da Vam večeras, vjerojatno prvi ove godine, čestitam rođendan i to poslanicom Ivanovog evanđelja iz Novog zavjeta, koje se čita na misnom slavlju o Božiću. U početku bijaše riječ i riječ bijaše od Boga. I riječ bijaše Bog… Evo, VI svjedočite kako je u životu najvrjednija riječ, baš kao i sveti Ivan, a Vaš otac, vjerojatno nije znao, kada ste se Vi rodili da ćete biti književnik i znanstvenik, kada je odgovorio popu, rodio se Hristos ali meni se rodio sin. Dobrodošli u Šid i neka Vas Bog blagoslovi u godini koja je pred nama.
Prof. Mesinger je poslije komentirao, kako u životu nije dobio ljepše čestitke i zahvalio je župniku.
Prigodu da pozdravi profesora i Šiđane dobio je i vaš izvjestitelj, kojega su označili kao „krivca“ za profesorov dolazak u Šid. I priznao sam, još kada smo imali književnu večer u Šidu, posvećenu Isi Velikanoviću, obećao sam Šiđanima da ću dovesti prof. Mesingera iz Osijeka u Šid.
E, ja sam za to „okrivio“ Helenu Sablić-Tomić, jer sam ju pozorno čitao, a u Etidi o Bogdanu ona kaže da se željela približiti profesoru i ponudila mu je prijevoz do kuće, gdje su seli i ugodno razgovarali.
I sam sam se jednom prigodom ponudio odvesti ga kući, sjeli smo u njegovom stanu koji me podsjećao na kakav zavičajni muzej, razgovarali smo uz čašu bijelog vina i on je otvorio dušu. Doznao sam tada da jest rođen u Šidu, ali je odrastao kod djeda u Iloku, djeda koji je član Matice hrvatske od 1890. i sa kojim u Matici ima staža dulje od 120 godina. rekao je i da je kršten u katoličkoj crkvi sv. Ivana Nepomuka u Gibarcu, po župniku Antunu Cvrkoviću, koji je poslije u šidskoj Gimnaziji predavao filozofiju i latinski, jer Šid tada nije imao katoličku crkvu.
Pričao je da mu je otac bio HSS-ovac i da je otjeran iz Šida i jedno su vrijeme boravili u Peći, pa je dio djetinjstva proveo na Kosovu, ali kada je Maček uspostavio Banovinu Hrvatsku, vratili su se u Šid. Sjeća se i šidskih ratnih godina, vremena kada je minirana katolička crkva u Šidu, sjeća se kada su Nijemci probili frontu i vratili se u Šid a oni se sklonili kod rođaka, ali kada su se vratili, morali su tražiti novi smještaj, jer u njihovom je stanu u centru Šida bio partizanski štab.
Pričao je još o puno toga, ali meni je kao Gibarčanu bilo drago da je kršten u Gibarcu, pa tako imamo još jednog priznatog i poznatog sumještana. Baš zato sam u Šidu govorio kao Gibarčan, a profesoru sam poklonio Gibaračku crkvu, grafiku Darka Žebića, umjetnika koji vuče gibaračke korijene.
I za kraj riječ, dvije sa Adelom, profesorovom životnom suputnicom, koja kaže da nije prvi puta u Šidu, jer dolazila je tu s njim dok je majka bila živa, a umrla je 1991. pa je bio primoran na majkin pogreb dolaziti iz Osijeka preko Zagreba, Tuzle i Bijeljine i isto tako se i vraćao u ona luda vremena, koja su, Bogu hvala iza nas.
Danas je radosna s činjenice da ga nisu zaboravili njegovi učenici i prijatelji i voljela bi doći po danu, prošetati Šidom, da joj pokaže u kojima su kućama sve stanovali, po kojim je šidskim šorovima odrastao i da da na njegov način doživi Šid.