piše: Sonja Smolec
Danas se osjećam bespomoćna poput mačića, napuštena i ostavljena u rupi punoj blata. Pokušala sam se sakriti ispod grmlja i pronaći komadić suhog tla.
Ovo je mesto definitivno bio loš izbor. Sjela sam na hrpu starih papira i komad stiropora.
Pored mene je mala torba s najpotrebnijim stvarima. Par komada odjeće. Dvije knjige. I mali medo. Iznad sebe mogu osjetiti sunčane zrake, ali, ipak mi je hladno i drhtim.

Čujem kako se djeca smiju i igraju, ali mene nitko ne može čuti. S razlogom. Ja šutim. Preplašena. Izgubljena. Zašto bi ih i zvala? Ne želim biti igračka. Shvaćate razliku? Nema veze. Pričam sama sa sobom jer ovdje nema nikoga s kim bi mogla razgovarati. Glad mi je poput kamena pritisnula utrobu.

Vidim kako nebom lete baloni. Na trenutak sam poželjela izaći i biti samo još jedno zaigrano dijete. Nekoliko balona pokušava uhvatiti vjetar i odletjeti visoko. Meni izgledaju kao loše obojene aveti. Svojom tankom napetom kožom drže zrak, zatvoren unutar svojih tijela, koji nestrpljivo čeka da izađe s velikim olakšanjem i onim smiješnim zvukom …pfffffffffffffffff …gurajući svog gospodara da leti u krugovima, sve dok jedan koji je izgledao poput komada osušenog voća nije sletio pored mene, u blato. A onda, vatromet. Sa svojeg mjesta ga promatram iznenađeno. Skoro sam zaboravila. Danas je praznik. Dan nezavisnosti. Koja ironija.

*
Imam šesnaest godina ali izgledam puno mlađe, kao da mi je tek dvanaest.
Prije mjesec dana pobjegla sam od kuće. Najprije sam provela noć kod prijateljice, onda dva tjedna u nekoj staroj zgradi prije nego su došli radnici kako bi ju srušili pa sam morala pobjeći.
Pobjegla sam od kuće, od vriske, od boca i smrada alkoholnih isparenja.
Možda ćete se pitati zašto nisam tražila pomoć socijalnih radnika. Pokušala sam. nekoliko puta. Nisu mi vjerovali. Vjerovali su mojim roditeljima. Vratili bi me kući, tom pijanom paru misleći da je to sve moja adolescentska izmišljotina. Jedino mi je žao zbog škole jer nikad nisam bila loša učenica.

Iznenada, prazna piksa od pive stigla je do moje rupe. Poput loše sudbine prestala se kotrljati pored mojih nogu.
Netko je bacio komad smotanog masnog papira s mirisom salame i paprike. Unutra sam našla polovicu pizze.
Uzela sam smotuljak i stavila u torbu. Za kasnije. Voda nikad nije bila problem ali bez novaca je prilično teško doći do hrane. Prije dva dana potrošila sam i zadnji novčić od džeparca koji mi je dala prijateljica.

U glavu me skoro potrefila prazna plastična boca i kutija cigareta. Zar ih nitko nije učio kao čuvati okoliš?
Onda je stigao i komadić potrganog balona i dobar komad tek nagrižene jabuke. Džepnim nožićem sam odrezala načeti dio i do kraja pojela ostatak. Na kraju je netko došao i vidjela sam sjenu koja piški. Ovo je bilo malo previše. Odlučila sam izaći. Čekala sam da sunce zađe. Nisam htjela da me netko vidi pa da možda pozove policiju. Cipele i ruke su mi bile prljave. Obrisala sam ih u travu i prstima počešljala kosu.

S druge strane parka, ne jako daleko, nalazi se željeznička stanica. Otišla sam tamo kako bih našla mjesto za spavanje. Kako se je lako pretvarati da si samo jedan od putnika. Uvijek ima mnogo ljudi koji čekaju vlak. Već sam nekoliko puta bila tamo ali nikad nisam našla mjesta. A bila sam i preplašena od svih tih stranih lica.
Ušla sam u veliku dvoranu, iznenađena. Mislila sam da nema nikoga. Iza ormara za spremanje prtljage sjedila je jedna starija žena. Kup starih novina bio je pored nje.

―  Što radiš ovdje, kćeri moja?

Njeno me pitanje iznenadilo. Htjela sam joj reći da ja nisam njena kćer, s obzirom na njene godine mogla bi joj lako biti i unuka. Sjela sam pored nje pokušavajući naći prave riječi. Vidjela je moju torbu prljavu od blata i nije na to rekla ništa.

―  Čekam vlak. odgovorila sam, lažući, spustila pogled i porumenila. Bilo je očito da sam u njenim očima prozirna poput čaše svježe vode.

―    I ja ga čekam. Čekam već šezdeset godina i još uvijek nije došao.