piše: Žarko Delač
Porast bruto nacionalnog dohotka, izvoza, smanjenje javnog duga ili uravnoteženje platne bilance ekonomski su pojmovi kojima nas bombardiraju političari i analitičari sa svrhom da nas upoznaju s aktualnom financijskom situacijom u Hrvatskoj.
I svi pri tome upiru prstom i skreću poglede na statistička izvješća pa kad poraste industrijska proizvodnja i broj turističkih noćenja zadovoljno trljaju ruke i obećavaju bolje sutra.
Pri tome se vrlo malo govori o materijalnoj pravednosti iako bi upravo taj pojam u općenitom smislu morao dominirati na svim političkim skupovima, programskim rješenjima ili medijskim osvrtima.
Naime, pogledamo li malo dublje u razloge pesimističkog društvenog stanja vidljivo je kako je nepravda najveći uzrok nezadovoljstva i frustracija naših građana. Primjer izgradnje terase koja prekriva jedan od najljepših zagrebačkih trgova posljednji je primjer kako su neki privilegirani i dopušteno im je ono što drugima nije.
Nisu uzalud još i stari latini na to upozoravali izrekom “Što je dopušteno Jupiteru. nije volu”, no, to su bile iznimke, a kod nas je postala praksa. To možemo potkrijepiti kontradiktornim sudskim presudama jer su za ista ili barem približno ista kaznena djela u potpunosti različite presude kao i vrlo subjektivnim pristupima obračuna poreza, komunalnim doprinosima, trošarinama, uvjetima za otvaranje poslovnih prostora itd.
Drugim riječima, korupcija, nepotizam i mito caruju na svim razinama, a pri tome se najveća buka neopravdano stvara u zdravstvenom sustavu u kojem su djelatnici nezasluženo potplaćeni i to treba promatrati kao još jedan dokaz nepravde u sustavu.
Dodatnih primjera ima u izobilju i nema potrebe ih daljnje nabrajati jer i svatko od nas svakodnevno osjeća različite oblike društvene nejednakosti i nepravde.
No, ipak potrebno je još jednom naglasiti problem rada nedjeljom i to uglavnom žena zaposlenih u trgovinama. Rad u trgovinama koji nije vezan uz potrebu dežurstva i stvarnu potrebu za cjelodnevnim radom već samo uz veći profit i zaradu njihovih vlasnika. I umjesto da su majke i supruge barem nedjeljama uz svoje obitelji to im je pravo u posljednje vrijeme sve više i više uskraćeno.
Nažalost rješenje se ne nazire jer oni koji bi svojim političkim odlukama to mogli spriječiti, upregnuti su u ekonomsku zapregu tajkuna koji ih direktno ali i indirektno financiraju. Stoga smo postali eldorado za nedjeljne i noćne šopinge koji pridonose porastu trgovačke potrošnje (opet pusti brojevi) no, umirovljenici i radnici to neće primijetiti na svojim primanjima.
Možemo se zapitati kako je moguće da se to događa u 21. stoljeću koje bi trebalo biti socijalno osjetljivo, napredno i tehnološki razvijeno u odnosu na zaostali i mračni srednji vijek. I u takvom srednjem vijeku bilo je manje ratova i stradavanja nego danas, nije bilo masovnih grobnica i zločina, terorista i ubijanja nevinih i civila. I da, čak su i robovi imali jedan slobodan dan, a to je bila nedjelja!
Toliko o današnjoj pravednosti i ljudskim pravima o kojima su napisani mnogobrojni zakoni, ustrojeni čak i međunarodni sudovi i dostupne sve potrebne informacije.
U konačnici, svi padamo na tom ljudskom ispitu, a konzumerizam i materijalizam prevladava u našem mišljenju i vladanju. Stoga će se teško nešto pozitivno promijeniti dok se ne stvore čvrsti zakonski okviri i obrasci ponašanja koji će nas kanalizirati u smjeru pravde i pravednosti.
Ipak, postavlje se i pitanje, što je danas pravo i etička vrijednost pravde? Jer, izgleda da i vaga u rukama božica pravde, nije više u ravnoteži.