tekst: Miljana Brkić
Sjedila je u svojoj fotelji. Baš kao unazad 30 godina.
Fotelja je očuvana, kao i sav namještaj u kući. Tapete, knjige, lampe, slike i fotoaparat odavale su život jedne skromne bake, nekada balerine i ljubazne tajnice. Svaki dio namještaja u stanu, imao bi svoju priču. Baš kao što te priče ima i ona.
Uz moju sigurnu i čvrstu ruku, vodila bih ju do njene fotelje. Kako ona korača, tako i ja. Ni brže ni sporije.
Dovoljno i brzo sam savladala sve njene korake i pokrete. Polako bismo hodale, imala bi umoran pogled, a kako i ne bi, mnogo joj je godina. Ali čini mi se da taj umor nestane na tren, kada se približi svojoj ptici. Svom papagaju. Ta pametna ptica je dugo godina jedino što ima. Zove se Čaki.
Obožavam, kad mu se svako jutro javi tako mekanim i osjećajnim glasom. Baš kao kad mama zove dijete ili kada se prvi put susrećemo s nekom životinjom. Na licu bi joj se pojavio blag osmijeh. Odvela bih je do Čakija, razmijenili bi poljupce i dobro jutro. Čini mi se da su tako radili godinama, dok joj godine nisu postale prepreka. Ali ona ne da da joj godine uskraćuju pozdrav svojoj voljenoj ptici, a ja ne želim da joj uskraćujem pozdrave, poljupce i njima drage trenutke.
Nakon kratkog pozdrava, čula bih njen uzdah. Umorna je. Ne može mu kao nekad pružiti više vremena i poljubaca, ali pozdrav bi bio dovoljan da oboje osjete da su živi.
Uvijek kada bismo se približavali fotelji, ona bi ubrzala korake, jedva bi čekala da sjedne. Puštajući lijevom rukom svoj štap, uzela bih njene ruke i zagrlila bih je, jer osjetim da joj je potreban zagrljaj, jer dugo godina nije osjetila iskren zagrljaj i emocije.
Prošle su četiri godine, od gubitka jedinog člana porodice, sestre. A znam koliko je jak odnos između dvije sestre i koliko sestra može nedostajati. Puno. A ona je imala samo svoju mlađu sestru, koja je poslije drugog moždanog udara nažalost ostavila nju, da dane provodi sama u fotelji, sjećajući se ljudi, putovanja, lijepih trenutaka, sjećajući se života.
Koliko li je samo puta razmišljala o svom životu. Pitam se da li ga se sjeća, da li joj kroz maglu prolaze sjećanja dok je bila balerina, sekretarica, iskusna žena u svemu i sposobna za sve stvari. Fotelja, televizor, Čaki, sestrin klavir, i krevet su stvari koji nju podsjećaju da je živa, šta treba raditi i kuda se kretati.
I tako ona, sjedi nekoliko sati, gledajući svoj omiljeni program, obradujući se kada vidi životinje, djecu i muziku pa ponekad krajičkom oka pogleda u Čakija, jer više se ne može ni okretati. Godine. Mnogo ih je. 97 godina ona živi, voli, ljubi, radi, ima prijatelje, smije se i plače.
Osjeti se povjerenje između nas dvije, jer ja sam s njom zbog nje. Ponekad bih, a i često naslonila glavu u krilo, znajući da će me milovati po kosi i pitati što mi je. A zna da ću uvijek reci da mi nije nista. Rekla bi mi veselim i sada već malim očima: “Komm! komm!” Pruzajuci ruku da me zagrli. Obožavam to. Obožavam što se zagrlimo onda kada osjetimo da je to jednoj ili drugoj potrebno.
Često bih se naslonila na njenu fotelju, komentirajući televizijski program, smijale bi se blesavom papagaju koji konstantno govori : “Ljubavi!”
Postoje i te tišine, koje svaki dan dijelimo. One su najljepše. Obje smo u oazi svojih misli. Sigurna sam da i ona poželi vidjeti neka nova lica, ali su nam opet dragi tišina i mir.
Ona je pravedna, vesela, dobra, hrabra i nježna žena. Ona je moj prijatelj. A ja za prijatelja činim sve.
Naš dan počinje uvijek radosno. Obje smo nasmijane. Iako znamo da će nam dan biti ni više ni manje kao jučerašnji, mi imamo jedna drugu.
A u tri sata poslijepodne bi se raspravljale tko će nam skuhati kavu. Pa onda krivim prstićima pokazuje na mene, jer ona nema snage. A i kaže, ja sam mlađa, pa i kava će biti slađa. A kako se lijepo obraduje, kada prilazeći fotelji ugleda kavu, sok i keksiće koje sam napravila za nju. Uzela bi gutljaj kave pa bi zvučno i sretno rekla: ” Gut!” A ja u sebi pomislim: “To je najmanje što mogu učiniti za tebe.”
Znam da joj ne mogu biti sestra, već možda dijete koje nikada nije imala ili unuka i praunuka, ali se trudim da zna da sam ja tu uvijek kada je žedna, gladna,sretna, tužna, kada je nešto boli, kada je nasmijana.
A pretežno je nasmijana mojim djetinjastim izvedbama. I samo ona kaže da je hrana koju sam ja napravila, jako ukusna. A onda, kada padne noć, poželimo laku noć i lijepe snove jedna drugoj. U sebi se pomolim, neka i sutra bude ovako i neka je sutra ništa ne boli. Pa se onda poljubim s Čakijem i njemu poželim laku noć. Ta blesava ptica, nikad se ne gasi i nikad ne dosadi.
Svaki dan smo zajedno. I tako, svaki dan pričamo, grlimo se, razmjenjujemo tišinu. Vraćamo slike i sjećanja iz prošlosti. Znam koliko će biti težak naš rastanak. Meni. Tko zna tko će biti i kakav poslije s njom. Ili, u stvari i ona tako misli. Kaže, sita je loših žena koje su znale da je ostave samu, gladnu i žednu. Vraćale bi se navečer, kada se sjete da u stanu postoji ljudsko biće koje treba bar vode popiti.
Obje ćemo se sjećati i teških i lijepih trenutaka. Dala sam joj sve najbolje.
Kada nas sunce probudi i kada osmjesima poželimo dobro jutro, koračamo ka fotelji. Mjestu gdje ona uživa u svojim mislima, sjećanjima, sastancima i rastancima. Ona se prisjeća jedne mladosti.
Stari ljudi koji dočekaju duboku i dosadnu starost, postaju kao djeca. Ne pamte više koji je datum, dan, godina, ne sjećaju se svog rođendana, pa čak više i ne gledaju na sat.
A kome i da žure, tko ih čeka?
Nitko, osim smrti. A ona je spora i čeka se dugo.