piše: Stjepan Poljaković
U danima, kada na ulicama ili na ekranima gledamo trku za popustima i hvalospjeve ljepoti adventskih sajmova, vodim vas u jedan skromni dom.
Negdje tamo pod brdima jedna starica s bolesnim sinom sjedi za stolom na kojem je adventski vijenac s upaljenim svijećama.
Ugodno se iznenadih! S već dobrano požutjelih listova iščitavaju priče i svako malo zapjevaju adventske pjesme. Duh i smisao adventa u tome domu ima jednu drugačiju dimenziju. Dvoje potrebitih, u svjetlu svoje vjere, traže utjehu i nadu u Bogu. Svjetlo svijeće razmiče tamu malodušja i razgoni pritajeni strah od onoga što dolazi.
Pravednici današnjice raspravljaju o tome kada se Božić dogodio? Koji su pravi, koji krivi simboli Božića? Jedni drugima dokazuju zablude.
Sjetih se jedne šaljive epizode iz filma „Brajanov život“. Rimski vojnik tjera Židova koji po jeruzalemskim zidinama ispisuje parolu, „Rimljani, idite kući“! da tu istu parolu ispiše sto puta za kaznu, jer je prvu parolu napisao gramatički neispravno.
Rimski vojnici današnjice skriveni u svim crkvama i sustavima, od svoje potrebe da budu u pravu, ne vide bit. Ako ne vide bit, ne vide ni u čemu griješe. Greške koje se čine, preko noći se umnože i onda imamo ono što danas imamo.
Okovi tradicije i opsjednutost trendovima odvlače pogled s bitnoga. Božić se dogodio!
Za njega su bili spremni oni koji su za njime tragali, koji su mu se nadali, njemu se radovali, oni kojima je doista trebao.
Ni mudraci ni pastiri nisu imali punu spoznaju vjere, nisu poznavali svaku „jotu“ u pismu, ali su u srcu čuli glas savjesti. Duh Sveti ih je pokrenuo i nagnao da se okupe oko jednih jaslica.
Pravednici u Jeruzalemu uputili su mudrace u proročanstva, ali ih sami nisu prepoznali. Duh koji je pokrenuo mudrace i pastire nije mogao probiti oklope oko srca velikih i važnih znalaca.
Povijesni izvori kažu da su Židovi u Jeruzalemu, dok ga je rimska vojska opsjedala, bili podijeljeni na tri frakcije. Nisu bili samo podijeljeni već su i ratovali jedni protiv drugih.
Koliko slijep moraš biti da ne vidiš pogibelj oko sebe ili da ti ta pogibelj bude manje bitna od onog: „Ja sam bolji i ja sam u pravu!“
Krist nas u evanđelju na mnogo mjesta poziva na budnost, poziva nas da pratimo znake vremena i da budemo spremni za njegov drugi dolazak.
Promatrajući ljude stječem dojam da većina ili gleda sebi pod noge ili opet gleda u veliku daljinu, a ni jedni ni drugi ne vide svijet ni znakove u prolazu, ne osluškuju glas savjesti.
Neke ništa ne zanima, drugi opet previše znaju pa ih ništa više ne zanima, a na cilj stižemo samo ako promatramo znakove, ako osluškujemo glas savjesti.
Povijest se ponavlja.
Salomon je davno zapisao:
„Što je bilo, opet će biti,
i što se činilo, opet će se činiti,
i nema ništa novo pod suncem.“
Koliko se Božića treba dogoditi da bi netko shvatio da se Krist rodio? Što je bitnije od Sina samog?
Moja poruka svima je da zastanemo na neko vrijeme koje ćemo sami odabrati. U molitvi ili meditaciji otvorimo srca Svevišnjem i dopustimo mu da nam po Duhu Svetome poruči što nam je činiti, kamo krenuti i čemu se nadati!